Vijesti .hr / Ostalo / Kolumne

Nije prvi put da se u Hollywoodu u isto vrijeme 'sudaraju' projekti jednakih ili sličnih premisa, a takav slučaj upravo imamo i u domaćim kinima gdje se na programskom rasporedu jedan pored drugog nalaze žanrovski filmovi čiji se glavni akteri bore s gotovo identičnom boljkom - demencijom.

Žanr horor filma posljednjih 10, 15 godina proživljava pravu renesansu, a za to je zaslužan i dobar dio autora iz udaljene nam Australije. Od ''The Babadooka'', preko ''Relica'' i ''Bloody Hell'' pa sve do prošlogodišnje senzacije ''Talk to Me'', ta je zemlja postala legitiman izvor reinvencije ovog, kod publike i dalje jako dragog žanra, a to se dokazuje i s filmom ''Late Night with the Devil'' koji ubacuje neke prilično dobre i svježe ideje kroz dobro 'iscijeđenu' tematiku demonske opsjednutosti.

O kralju R'N'R-a, Elvisu Presleyu snimljeni su na deseci, ako ne i stotine dokumentarnih i igranih filmova, no što je s njegovom 'kraljicom' Priscillom?

Još koncem prošle godine prilikom sastavljanja tradicionalne liste najboljih ostvarenja iz 2023., a jednim dijelom i onih iz 2022., na istu sam uvrstio i film koji je ovog tjedna konačno dospio u domaća kina.

Kroz posljednjih nekoliko mjeseci opetovano sam vam pisao o filmovima koje se dotiču gorljivih i bolnih tema poput antisemitizma/holokausta, rasizma i mržnje općenito i pretpostavljam kako ste unatoč značaju takvih uradaka pomalo umorni jedne te iste priče, no ovaj put se u kinima pojavio naslov koji sve te teme ujedinjuje u jednu i nudi pomalo šokantan ali i krajnje utemeljen odgovor.

Već se duže vrijeme zbog banalnog i pomalo idiotskog razloga odupirem gledanju ovog filma, ali kad sam u vlastitoj glavi konačno prebolio 'dječju bolest' zvanu 'ne sviđa mi se taj glumac', shvatio sam koliko sam bio u krivu.

Kad pričamo o filmskoj autorskoj braći i tko su perjanice takvih dinamičnih dua, stariji filmofili će kao iz puške ispaliti prezime Taviani ili Dardenne. Mlađi će pak spomenuti braću Safdie, Russo, Duffer ili Wachowski (u međuvremenu su postali sestre), no sve će se generacije ljubitelja sedme umjetnosti jednoglasno složiti kako su filmografski najsnažnija braća Coen.

Kroz protekla tri mjeseca u domaćim smo kinima imali priliku pogledati prošlogodišnje filmske oproštaje redateljskih velikana Woodyja Allena (''Coup de Chance'') i Hayaa Miyazakija (''The Boy and the Heron''), a na red je stigao i legendarni britanski autor, Ken Loach, koji je i na samom koncu karijere ostao vjeran društveno-političkim temama kakve su ga u većoj mjeri okupirale tijekom šest desetljeća dugačkog djelovanja.

Nakon oduševljenja izazvanim nastavkom Villeneueove ZF sage ''Dune'' nekako sam se ponadao da će i ostali nadolazeći žanrovski predstavnici zasjati, možda ne jednakim, ali dovoljno blistavim sjajem kako bi već sad mogli konstatirati da će ovo biti uistinu posebna godina za sve ljubitelje znanstvene fantastike, no najnoviji projekt Adama Sandlera ipak nije pružio onoliko koliko je na papiru obećavao.

Prava je šteta što su slažući, u ovom periodu manje-više suhoparni program, mudraci iz multipleksa odlučili 'sudariti' jedan dugoiščekivani ZF mega spektakl (op.a. ''Dune: Part Two'') s malom, ali u mnogočemu značajnom biografskom povijesnom dramom imena ''One Life''.

Oskari nam se munjevito bliže, a kroz puste recentne i one nešto starije osvrte, nepravedno sam zapostavio kategoriju animiranog filma.

U oštroj konkurenciji od 10 kandidata za najbolji film nadolazećih Oskara našla se i izvan S.A.D.-a malo znana indie komična drama ''American Fiction''. Izgledi da ćemo je tako skoro gledati u domaćim kinima gotovo su ravni nuli jer je distribuciju preuzeo Amazon, no odnedavno je film dostupan u Europi u fizičkom obliku (Blu-ray, DVD) i na streaming servisu spomenutog distributera stoga ćete uz malo truda ipak moći doći do nje.

Groznica nadolazećih Oskara i dalje me opako 'krpa' pa sam vam ovaj tjedan pozornost odlučio usmjeriti ka kandidatu iz kategorije najboljih dokumentaraca, potresnoj kronici začetka 'apokalipse' još uvijek plamtećeg rata u Ukrajini.

Prije nešto više od dvije godine Sonja Tarokić nas je dobrano uzdrmala, ali u istoj mjeri i oduševila svojom dramom ''Zbornica'' koja otvoreno govori o 'truleži' koja izjeda naš obrazovni sustav. Mislili ste da je boravak u školama traumatično iskustvo rezervirano isključivo za naše učenike i učitelje/profesore? Varate se.

Sjajno je kad se ponekad u životu spoje posao i zadovoljstvo, a upravo to mi se dogodilo ovog utorka kad me put odveo u našu metropolu na svečano otvorenje '17. Festivala tolerancije'. Dvorana MSU-a (op.a. Muzeja suvremene umjetnosti) bila je ispunjena do posljednjeg mjesta i svi su nestrpljivo iščekivali uvodne riječi, a one su bile ispunjene posebnim emocijama i ponosom. Spremaju se i neka velika iznenađenja za skoru budućnost, ali o tome nešto više kad stvari postanu službene.

Krenuvši prema kinu, zadržao sam u sebi ipak jednu trunčicu skepse unatoč gotovo univerzalnom priznanju kritike, pa i većeg dijela publike koje film ''Poor Things'' povlači za sobom još od premijere u Veneciji. Zašto? I Nolanov ''Oppenheimer'' je ovjenčan brojnim hvalospjevima i nagradama, no mene je u konačnici ostavio praznim, razočaranim i tužnim.

Ovotjedna preporuka odlazi filmu koji je po svojem premijernom prikazivanju dobrano podijelio i kritiku i publiku, no nikoga nije ostavio ravnodušnim.

Pred sam kraj minule godine je pod 'pritisnutom papučicom gasa' redatelja Michaela Manna u kina 'dojurio' dugo iščekivani biografski film o legendarnom Enzu Ferrariju. Premijerno prikazan na Mostri, film je dobio sasvim solidne kritike, no nekako se ipak očekivalo puno više. Zašto? Provjerite nakon kratkog sinopsisa.