Kroz protekla tri mjeseca u domaćim smo kinima imali priliku pogledati prošlogodišnje filmske oproštaje redateljskih velikana Woodyja Allena (''Coup de Chance'') i Hayaa Miyazakija (''The Boy and the Heron''), a na red je stigao i legendarni britanski autor, Ken Loach, koji je i na samom koncu karijere ostao vjeran društveno-političkim temama kakve su ga u većoj mjeri okupirale tijekom šest desetljeća dugačkog djelovanja.

Njegov filmski testament sadržan je u dirljivoj i srčanoj maloj priči imena ''Old Oak''.

Nakon gašenja posljednjih rudnika u kraju, vlasnik puba ''Old Oak'' smještenom u jednom selu na sjeveru Engleske, TJ Ballantyne (D. Turner), pokušava krpajući kraj s krajem održati zajedništvo preostalog kolektiva, no neki od seljana se opiru ideji suživota s rastućim brojem doseljenih sirijskih izbjeglica.

Jedna od njih je i mlada i talentirana fotografkinja Yara (E. Mari) koja u TJ-u pronađe svojevrsnu očinsku figuru i koja u njemu pobudi novu i toliko nužnu iskru života te ga motivira na spašavanje uzdrmane zajednice i stvaranje nove, pune tolerancije i uzajamne podrške…  

Stari filmski revolucionar otvorenih ljevičarskih uvjerenja, Loach (''Kes'', ''The Wind That Shakes the Barley'',''I, Daniel Blake''…) niti u 87. godini života nije izgubio nužan elan kako bi nam za kraj ispričao još jednu tako životnu, iskrenu, aktualnu i napose značajnu priču, i na tome mu velika hvala.

Old Oak (2023)

Režija: Ken Loach

Uloge: Dave Turner, Ebla Mari, Claire Rodgerson, Trevor Fox, Chris McGlade, Col Tait, Jordan Louis, Chrissie Robinson, Chris Gotts, Jen Patterson …

Žanr: Drama

Trajanje: 113 min.

Dok njegovi vršnjaci primjerice pijuckaju čaj i grickaju kekse nakon kratke šetnje i poslijepodnevnog drijemanja, Loach i dalje pozorno prati globalnu situaciju. Ratovi bukte snažnije no ikad u posljednjih nekoliko desetljeća, mržnja i bujajući nacionalizam nadjačavaju empatiju i racionalizam i svijet je na rubu totalnog kolapsa. 

No iako je tako, stari Loach ne gubi vjeru u ljude i ljudskost. Kroz priču koju je zgotovio njegov dugogodišnji scenaristički 'partner u zločinu', Paul Laverty, autor nas iznova vraća na ulice kojim hodaju mali, nekoć ponosni ljudi. Naravno, oni su Englezi iz ruralnih područja na koje je svijet zaboravio, relikvije nekih boljih vremena u kojima su vladali sloga i rad. Nakon nemilosrdnog korporativnog preuzimanja, mnogi zanati i poslovi su neslavno nestali, pa tako i rudnici koji su generacijama bili izvor preživljavanja brojnim obiteljima.  

Danas, ti su ljudi ogorčeni, zanemareni i prevareni, prepušteni sami sebi. Dobar broj onih koji nisu za sitniš rasprodali vlastitu djedovinu i otišli sreću potražiti u nekoj od metropola, svoje frustracije i pogreške pokušavaju svaliti na one koji su još i jadniji od njih, a to su u ovom slučaju sirote sirijske izbjeglice. Ali ne i TJ (tumači ga Loachevo glumačko otkriće, odlični Dave Turner).

Njegova prošlost je posebno tragična i osim pukog preživljavanja on više nema velikog žara za borbom protiv svijeta i nepravde. Barem ne dok mu se u srce ne uvuče jedna srdačna djevojka imenom Yara. Zahvaljujući njoj, TJ probija naizgled nepremostivu kulturološku barijeru, upoznaje bolan životni put tih nesretnih ljudi, a ujedno i zapaža svoje seljane koje život također ne mazi. Zajedničkim naporima, oni će napraviti jednu lijepu priču koja brojnim preprekama unatoč nudi optimističan pogled u budućnost.

Moglo bi se reći da je Loachev film u mnogočemu sentimentalna, pomalo i naivna bajka i da je stvarnost daleko surovija, a ljudi još i gori negoli su ovdje neki prikazani. No mišljenja sam kako nam stari majstor ostavlja u nasljeđe lijepe smjernice pomoću kojih snovi uistinu mogu postati java.

Vremena su teška, ali (pre)često zaboravljamo da su znala biti i teža. S tom spoznajom i otvorena srca bi trebali prihvatiti one koji šire ruke prema nama, one koji trebaju našu pomoć, suosjećanje i snagu. Zajedno smo jači, poruka je ovog filma. Možda proleterska i teško ostvariva, no ne nužno i nemoguća.

Loachev ''Old Oak'' djeluje više poput sugestije negoli kritike, ideje negoli rješenja, zrnca mudrosti negoli isprazna pametovanja, i zato bi ga trebalo pogledati, proširiti vlastite obzore i umjesto mržnje u srca vratiti toplinu i dobrotu. Da, zvučim zanesenjački i naivno, ali zašto ne bi svi zajedno pokušali?

OCJENA: 4.5/5