Nije prvi put da se u Hollywoodu u isto vrijeme 'sudaraju' projekti jednakih ili sličnih premisa, a takav slučaj upravo imamo i u domaćim kinima gdje se na programskom rasporedu jedan pored drugog nalaze žanrovski filmovi čiji se glavni akteri bore s gotovo identičnom boljkom - demencijom.

I dok je u inferiornijem krimi trileru ''Sleeping Dogs'' Russell Crowe umirovljeni detektiv koji je obolio od Alzheimera i koji pokušava riješiti slučaj iz prošlosti, Michael Keaton s druge pak strane u neo-noiru ''Knox Goes Away'' tumači dementnog plaćenog ubojicu u misiji osobnog iskupljenja. Svoj prostor za ovotjednu preporuku, a možda i ignoriranje, ovisi, zaslužio je upravo potonji.

Kad dozna kako je obolio od Creutzfeldt–Jakobove bolesti, odnosno, naprednog oblika demencije, plaćeni ubojica John 'Aristotel' Knox (M. Keaton) nastoji kroz nekoliko nadolazećih tjedana 'zapaliti sve mostove za sobom' prije negoli ga bolest u potpunosti svlada. Da to neće biti nimalo laka zadaća pokaže se već prilikom njegovog 'posljednjeg posla' gdje situacija izmakne kontroli i dođe do nemilog ishoda.

Knox Goes Away (2023)

Režija: Michael Keaton

Uloge: Michael Keaton, James Marsden, Suzy Nakamura, Joanna Kulig, Ray McKinnon, John Hoogenaker, Lela Loren, Al Pacino, Marcia Gay Harden….

Žanr: Kriminalistički, triler, drama

Trajanje: 114 min.

Pravi problemi po Knoxa ipak nastanu tek onda kad mu jedne večeri na vrata bane otuđeni sin Miles (J. Marsden) koji ga zamoli za pomoć pošto je u navali bijesa upravo počinio ubojstvo…

Creutzfeldt–Jakobova bolest, Alzheimer, Parkinsonova bolest, demencija i ostali oblici poremećaja rada mozga su na filmu bili pokretači radnja nebrojenih potresnih drama poput ''Away From Her'' ili ''Still Alice'', no što bi se dogodilo da navedeni poremećaji zahvate glavne aktera nekog krimića ili trilera? Ta ideja je zaintrigirala i slavnog glumca Michaela Keatona koji ju je pronašao u prethodno napisanom scenariju Gregoryja Poiriea. Keaton je ostao toliko očaran pričom da je zbog nje odlučio drugi put u karijeri (redateljski debi je imao 2008. uz slabo zapaženi neo-noir ''The Merry Gentleman'') preuzeti dvojaku ulogu - redatelja i glavnog glumca.

Ne znam jel' to neki njegov fetiš ili što već, ali Keaton se očigledno 'pali' na neo-noir priče i plaćene ubojice pošto je i u navedenom redateljskom prvijencu imao sličnu radnu podlogu. Ovdje je naravno 'dodatak' priči spomenuta bolest što naravno kompletno mijenja atmosferu filma, no ona neo-noirovska obilježja su i dalje prisutna kroz glazbenu jazz pozadinu, dijaloge između kriminalaca i niz drugih žanrovskih stereotipova. Keaton srećom nije potpuno zaglibio u klišeje već je radnju gradio prvenstveno oko svojeg centralnog lika kojeg, usput rečeno, tumači prilično uvjerljivo.

Kako se priča ne bi vrtjela 'samo' oko dementnog ubojice koji pokušava zadržati suvislost na 'radnom mjestu' i prilikom rješavanja 'grijeha prošlosti', Gregory Poirie je u scenarij ubacio i lik Knoxova sina (neloš nastup Jamesa Marsdena) koji mu na prag stiže s ogromnim problemom. E sad, tu priča odlazi u još nekoliko smjerova, noir se sve više pretvara u klasičan triler i Keaton nam u određenoj mjeri uspijeva dodatno kupiti pažnju. Obrat za obratom se pokazuje dovoljno intrigantnim mamcem za gledatelja, no jesu li baš svi bili nužni i jel' Poirie malčice pretjerao u zapetljavanju radnje? Rekao bih da jest.

Do same završnice filma, mnoga scenaristička, a pritom i redateljska rješenja, će vam se opravdano učiniti sasvim nepotrebnima. Isto se može reći i za određene aktere. Dal' bi film imao jednak ishod kad bi iz njega primjerice izuzeli lik poljske prostitutke Annie, svakako bi. Lako je zaključiti zbog čega je Keatona privukla ova priča i ideje kojom se kroz nju provlače, a jel' u konačnici uspio napraviti film o kojem će se dugo pričati, procijenite sami.

Uz kontroliranu režiju, korektne glumačke izvedbe (McKinnon, Pacino i Marcia Gay Harden su se s lakoćom 'prošetali' radnjom), nekoliko pamtljivih i duhovitih replika i manje-više originalnu ideju, mišljenja sam kako je Keaton odradio posve solidan posao.

OCJENA: 3.5/5