Pred sam kraj minule godine je pod 'pritisnutom papučicom gasa' redatelja Michaela Manna u kina 'dojurio' dugo iščekivani biografski film o legendarnom Enzu Ferrariju. Premijerno prikazan na Mostri, film je dobio sasvim solidne kritike, no nekako se ipak očekivalo puno više. Zašto? Provjerite nakon kratkog sinopsisa.

Ljeto je 1957., automobilski poduzetnik Enzo Ferrari (A. Driver) još uvijek oplakuje smrt sina Dina dok mu se tvrtka nalazi pred samim bankrotom zbog nekontroliranog trošenja na trkaće bolide i tim. Uz sve to, Enzo vodi i dvostruki život.

I dok njegova supruga Laura (P. Cruz) pokušava 'zakrpati sve rupe na brodu koji neminovno tone', Enzo dobar dio vremena provodi s ljubavnicom Linom (S. Woodley) i njihovim izvanbračnim sinom. Kako bi spasio firmu i trkaći tim od propasti, Enzo se treba udružiti s bogatim partnerima, a kako bi ih pak privukao, njegov tim mora pobijediti na izazovnoj 'Mille Miglia' utrci…

Proteklu godinu su prema opravdanim filmofilskim očekivanjima trebali obilježiti autori iz 'stare garde', Fincher, Scott, Scorsese i Mann, no dojma sam kako je tek stari 'Marty' položio ispit s ocjenom odličan. Da se razumijemo, niti Scottov ''Napoleon'', niti Fincherov ''The Killer'', a pogotovo Mannov ''Ferrari'' nisu kriminalno loši filmovi, dapače, svaki od njih je dirnut prstom genija, ali ne dovoljno snažno da bi ih mogli opjevati kao nove bezvremenske klasike. 

Michael Mann se oko projekta 'Ferrari' vrti dulje od dva desetljeća, još otkako je o ideji pričao sa sad već pokojnim Sidneyem Pollackom. Kako to već biva u Hollywoodu, stvari nisu išle glatko. Izmjenjivali su se na projektu scenaristi, glumci i produkcijske kuće, no jedino se Mann nije 'ohladio' od ideje snimanja filma o jednoj od najslavnijih osoba dvadesetog stoljeća.  

Kad su se stvari konačno makle s mrtve točke i prikupljen je adekvatan budžet, svi su samo iščekivali datum premijere. Ona se naravno dogodila ljetos u Veneciji (a gdje drugdje?), no neki drugi filmovi su mu u konačnici preuzeli svjetla reflektora i puste riječi hvale. Zar je Mann kreativno podbacio? I da i ne.

Ferrari (2023)

Režija: Michael Mann

Uloge: Adam Driver, Penélope Cruz, Shailene Woodley, Gabriel Leone, Sarah Gadon, Jack O'Connell, Patrick Dempsey, Michele Savoia, Lino Musella, Lino Musella, Domenico Fortunato, Jacopo Bruno…

Žanr: Biografski, drama, povijesni, sportski

Trajanje: 130 min.

Krenimo prvo s problemima. Šarolik, ali svejedno izuzetno kvalitetan glumački casting gadno se  mučio s izgovorom engleskog jezika s (pre)naglašenim talijanskim akcentom. Da, dobro ste pročitali.

Holivudski mudraci su nas još jednom (sjetite se samo recentnih filmova poput ''House of Gucci'', ''Pope's Exorcist'' pa čak i ''Thor: Love and Thunder'' gdje nam Russell Crowe para bubnjiće u ulozi Zeusa s grčkim naglaskom) odlučili udariti po osjetilu sluha s bolnim i krajnje nepotrebnim akcentima.

Doduše, Penélope Cruz se sirota nikad nije ni uspjela riješiti svojeg španjolsko-engleskog, ali kad vidite Drivera ili Woodley kako se muče, lagano vam se počinje dimiti iz ušiju. Zamislite kakvo bi to lijepo iskustvo bilo da ponovno pogledate primjerice ''The Godfathera'' ili ''Goodfellas'', no u ovim verzijama Brando, Pacino i De Niro svoje replike izgovaraju s prodornim talijanskim akcentom. Užas, zar ne? Nažalost, to nije jedini problem. 

Jezična invazija se još nekako i prevlada, no onda naletite na scenarističke i dijaloške ispljuvke. Amerima se naime često mora dodatno pojašnjavati tko je tu tko i zašto, kad i kako, ali ovdje se u pojedinim prizorima osjećate poput najobičnijih idiota kad vam sporedni likovi krenu objašnjavati kako je poginuo Enzov sin, kad se dogodila strašna nesreća u kojoj je izgubio prijatelje i kako su se oni zvali. Ok, koga zanima lako će doći do tih podataka, ali način na koji su prezentirani u filmu djeluju poput edukativnih emisija za predškolsku dob.  

Spomenuo bi pod probleme i još jedan stereotipan prikaz talijanske zajednice, no na to smo već nažalost odavno navikli. Kad sam već kod stereotipova, da li je Driver kroz svoju izvedbu umjesto gotovo sveprisutne suzdržanosti mogao i češće demonstrirati prepoznatljiv talijanski burni temperament, mogao je. No ta opaska vjerojatnije više ide na dušu samom Mannu koji je od njega dobio upravo ono što želi.

Po stranu sad sa svim mojim zamjerkama i mušicama. Mann se kroz scenarij uhvatio jednog od možda i najznačajnijih perioda iz života slavnog automobilskog giganta, pokazao je kako je na privatnom planu bio pravi piz*un od čovjeka (taj dio je čak i ublažen jer je u stvarnosti ovaj bio još i gori uz stotine, neki kažu i tisuće ljubavnica), ali i kako je uz veliku potporu supruge unatoč velikima skandalima uspio spasiti tvrtku i donijeti joj još i veći sjaj.  

Mann redateljski ponajprije briljira u drugoj polovici filma kroz spektakularne prizore utrke i prva je šteta što scenarij nije koherentniji jer bi onda o ovom filmu govorio isključivo kroz superlative. Usporedbe radi, Mangoldov ''Ford v Ferrari'' je u cjelini daaaaleko bolji film, a pogodite tko je bio izvršni producent na njemu? Bingo!

Svim izrečenim problemima ili adekvatnije rečeno, manama, ''Ferrari'' ima i više nego dovoljno kvaliteta zbog kojih bi ga valjalo pogledati u kinima. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog briljantne Cruz, čak i Drivera, ali ponajprije majstorski režirane i snimljene famozne utrke.

OCJENA: 4/5