Groznica nadolazećih Oskara i dalje me opako 'krpa' pa sam vam ovaj tjedan pozornost odlučio usmjeriti ka kandidatu iz kategorije najboljih dokumentaraca, potresnoj kronici začetka 'apokalipse' još uvijek plamtećeg rata u Ukrajini.

Zaključivši kako bi ruska invazija u Ukrajini mogla započeti svaki tren, iskusni ratni fotoreporter  Mstyslav Chernov uputi se s kolegom Evgeniyem Maloletkom u Mariupolj, strateški važan grad smješten na istočnoj obali oblasti Donjeck.

Kroz period od narednih 20 dana, Mstyslav bilježi silovito razaranje grada, stradanja i patnju preživjelih. Raj se u kratkom periodu pretvorio u pravi pakao na Zemlji, no ruska propagandna mašinerija želi ostatak svijeta uvjeriti kako su Mstyslavove snimke inscenirane i da je sve to ukrajinska obmana…  

20 Days in Mariupol (2023)

Režija: Mstyslav Chernov

Sudjeluju: Mstyslav Chernov, Evgeniy Maloletka, Liudmyla Amelkina, Volodymyr Nikulin, Zhanna Homa, Oleksandr Ivanov, Vasiliy Nebenzyav

Žanr: Dokumentarni

Trajanje: 95 min.

Treba li uopće što reći o ovakvom filmu, a da i sami već ne pretpostavljate? Biti ću ovom prilikom prilično kratak jer se tu nema što suviše za analizirati. Prije svega, Mstyslav Chernov nije dokumentarist, štoviše, s filmovima nema gotovo nikakve veze.

Njegova karijera umjetničkog fotografa započela je prije gotovo dva desetljeća, no angažiran humanitarni rad i želja da svojim objektivom obilježi određene, povijesno značajne trenutke, odvela ga je do Dalekog istoka potom i Turske na masovne prosvjede aktivista koji su željeli spasiti Gezi park, a zatim i natrag u rodnu Ukrajinu gdje su 2013. započeli prosvjedi protiv tadašnje mahom proruske vlasti.

Chernov je već tad slutio kako cijela situacija neće završiti mirno i već godinu kasnije se dogodila krvava aneksija Krima nakon koje je uslijedio i rat u Donbasu. Tu je već definitivno zaključena njegova uspješna karijera umjetničkog fotografa te je započeta ona ratnog izvjestitelja. I reportaže s pokušaja svrgavanja bjeloruskog predsjednika i sukobi u regiji Nagorno-Karabakh bili su tek 'zagrijavanje' za rat koji i dalje nemilosrdno uzima svoje žrtve.

Prvih pola sata filma, Chernov i njegov kolega su manje-više bili stacionirani u jednoj mariupoljskoj bolnici, snimali su sporadične napade i bilježili žurne dolaske na hitni prijem. U momentu kad vozilo hitne pomoći dovozi četverogodišnju curicu u beživotnom stanju, lomi mi se srce i snažne emocije mi odvajaju pogled od ekrana. Kroz glavu mi prolazi užasan 'flashback' i neizbrisivi traumatični prizori iz domovinskog rata, a kasnije i susjedne BiH. Zašto? Zašto smo opet postali najobičniji pijuni na krvavoj ploči hladnokrvnih moćnika? Akumulirani osjećaj tuge prožeo mi je tijelo i jedva jedvice sam se prisilio na daljnje gledanje.

Ponavljam, Chernov nije klasični dokumentarist. On nema artističke motive i ne izvlači ljepotu iz užasa. Pred očima nam se odvijaju isključivo potresni trenuci koji ne samo da ne prestaju, već su sve nemilosrdniji, bolniji i mučniji za gledanje. Imali ste/smo priliku njegove 'ulovljene' kadrove gledati u vijestima ili novinama, ali ovdje oni ne traju nekih minutu do dvije, ovdje nema pauze kao što ni ti siroti ljudi nemaju pauzu. Njegov zadatak je da pod svaku cijenu snimke dođu do ostatka svijeta i da svi shvate tko su žrtve, a tko agresori. Neću naravno ulaziti u povijest sukoba ove dvije nacije jer nije tu baš sve crno i bijelo, ali ovdje danak isključivo plaćaju nedužni.

''20 Days in Mariupol'' je uznemirujući kolaž patnje i apsurda. Bilo da govorim o beživotnim tijelima djece i staraca, životinjski impuls preživljavanja i haračenja po napuštenim trgovinama ili ruske propagande koji se uz toliko užasa usuđuju lagati kako je sve viđeno tek obična inscenirana izmišljotina. Ako je toga i bilo, a lako i jest, nije u konačnici niti bitno.

Bitno je da su oni koji donose odluke krvožedne kreature koje kao i uvijek gledaju isključivo svoje interese, a obični, mali ljudi u jednom trenu gube sve što su marljivo gradili cijele svoje živote. Za razliku od prošlogodišnje, usudit ću se reći, propagande od filma zvane ''Navalny'', ovaj dokumentarni film svakako zaslužuje pozornost i priznanja, koliko god njegovo gledanje bilo nepodnošljivo mučno.