Prava je šteta što su slažući, u ovom periodu manje-više suhoparni program, mudraci iz multipleksa odlučili 'sudariti' jedan dugoiščekivani ZF mega spektakl (op.a. ''Dune: Part Two'') s malom, ali u mnogočemu značajnom biografskom povijesnom dramom imena ''One Life''.

Plemenita priča i nadahnuta gluma iz potonje spomenutog filma ostat će tako za mnoge zakopana ispod debelog sloja Villeneueova očaravajućeg 'pijeska', no ja ću vas ipak pokušati odvući u kina kako bi pogledali oba. Ovom prilikom se vraćamo u ne tako davnu prošlost koja se nažalost neprestano ponavlja. 

Godina je 1988., nekadašnji londonski broker i veliki, ali nadasve skromni humanitarac Nicholas Winton (A. Hopkins) još je uvijek progonjen sudbinom djece koju 50 godina ranije nije uspio izvući iz Praga u samim počecima njemačke okupacije.

Naime, 1938. Winton (u mlađoj dobi ga tumači Johnny Flynn) je poput ostalih sunarodnjaka doznao novosti o velikom izbjegličkom valu koji se u strahu od njemačke okrutnosti zaputio prema Pragu, no on nije mogao ostati pasivan već se uputio na lice mjesta kako bi im pomogao.

One Life (2023)

Režija: James Hawes

Uloge: Anthony Hopkins, Lena Olin, Johnny Flynn, Helena Bonham Carter, Tim Steed, Matilda Thorpe, Daniel Brown, Alex Sharp, Romola Garai…

Žanr: Biografski, drama, povijesni

Trajanje: 110 min.

Premda je očekivao tisuće ljudi u potrebi, ipak je ostao zatečen brojem djece koja su se sirota našla u nehumanim uvjetima živeći na ulici u improviziranim logorima i nastambama. 

Unatoč velikim financijskim i administrativnim preprekama on je ostao odlučan u namjeri da što više te sirote djece evakuira na sigurno, u rodnu mu Englesku. Pedeset godina kasnije, supruga Grete (L. Olin) ga moli da se konačno oslobodi ružnih uspomena i da dokumentaciju o spašavanju donira nekoj knjižnici ili muzeju koji će se pobrinuti da ti događaji ne ostanu zaboravljeni. Winton posluša Gretin savjet ne sluteći kako će taj čin odjeknuti svijetom i kako će se još jednom morati suočiti s povijesti…  

Danas, u vrijeme dok ovo čitate, sudbinu djece opisane u sinopsisu filma prolaze neki drugi nesretnici, u nekim drugim državama, zbog nekih drugih ratova i/ili neimaštine. Najlakše je zažmiriti pred tuđim problemima i promrmljati sebi u bradu kako to nije tvoj problem, no Nicholas Winton srećom nije bio jedan od takvih. Dobro situiran, mlad i perspektivan, dotični je lako mogao poput ostalih snobovski pijuckati čaj poput i hladnokrvno prelistati stranice u novinama koji kazuju o tuđoj kalvariji, ali on je odlučio pomoći.

Njegov veliki pothvat je dugih pet desetljeća bio skriven od očiju šire javnosti jer svoja plemenita djela nije smatrao nekim posebnim postignućem s kojim će se hvalisati već nužnom činom humanosti. Štoviše, nikad si nije mogao oprostiti što nije uspio spasiti i više djece, ali broj onih koje jest, uistinu je impresivan.  

Te 1988. cijela Velika Britanija, ali i dobar dio svijeta je čuo za Nicholasa Wintona, 35 godina kasnije stiglo je vrijeme da za nju čuje još i više ljudi. Ideja o snimanju njegova 'biopica' zakotrljala se još 2020., no sa snimanjem se krenulo tek potkraj 2022. BBC i ostale produkcijske kuće uključene u projekt režiju su povjerile iskusnom tv redatelju Jamesu Hawesu, a po želji Wintonove kćeri, od samog početka je uz snimanje filma vezan i legendarni glumac Anthony Hopkins, odnosno, Johnny Flynn kao njegova mlađa inkarnacija. 

Prije negoli upitate treba li nam još jedna filmska lekcija iz povijesti koja se odvila prije dugih 85 godina, odgovorit ću vam kratko i jasno, DA! U uvodu sam istaknuo kako se crna povijest čovječanstva iznova ispisuje i kako još uvijek nismo naučili na vlastitim pogreškama, a ovaj film je savršen podsjetnik da malo razmislimo o pojmovima kao što su empatija i ljudskost.

Ne znam za vas, ali mene svaki put kad u medijima ugledam prizore djece u patnji ratnih i inih stradanja zaboli duša, suze se nakupljaju u očima i mislima mi prođe crna misao koja vrišti: -Ne daj Bože da se ovo dogodi i mojem djetetu.- Nažalost, među nama je jaaako malo ljudi koji su spremni ostaviti sve i otrčati drugome u pomoć, no zato mnogo toga možemo učiniti tu, na vlastitoj zemlji.

Ako humanitarne organizacije apeliraju i vape za pomoći izbjeglicama, ne zaboravite da je i naš narod prošao slično, i to ne tako davno. Dok se nacionalisti, odnosno, samoprozvani domoljubi diljem Europe sve snažnije busaju u prsa i urliču da se tu sirotu djecu i njihove majke protjera tamo otkud su i došli, reći ću im da razmisle (ako uopće imaju mozgove) kako bi se osjećali da je situacija obrnuta i da njihova djeca nasušno trebaju pomoć?  

''One Life'' je film koji osvještava, lomi srce i dušu, ali i nadahnjuje. Posebnu dozu emocija uz samu priču je prvenstveno osigurao odličan i glumački ansambl predvođen briljantnim Anthonyjem Hopkinsom. Naš 'Hannibal Lecter' je nerijetko sklon preglumljivanju i teatralnom prenemaganju, no dočim mu dodijelite neku angažiraniju ulogu, on je jedan od najboljih i najvećih. 

''One Life'' zasigurno nije neka nova ''Schindlerova lista'' niti je to bila intencija ljudi zaslužnih za njegovo stvaranje, ali je svakako značajan i potreban, usudit ću se reći, nikad potrebniji film. Dok nam s TV ekrana vrište djeca iz razrušene Gaze ili Ukrajine, sjetimo se i pokušajmo u vlastitim dušama pronaći značenje čovječnosti. 

OCJENA: 4/5