Krenuvši prema kinu, zadržao sam u sebi ipak jednu trunčicu skepse unatoč gotovo univerzalnom priznanju kritike, pa i većeg dijela publike koje film ''Poor Things'' povlači za sobom još od premijere u Veneciji. Zašto? I Nolanov ''Oppenheimer'' je ovjenčan brojnim hvalospjevima i nagradama, no mene je u konačnici ostavio praznim, razočaranim i tužnim.

Naravno, Christopher Nolan i Yorgos Lanthimos su dva posve drugačija autorska svemira i nadao sam se potiho kako i potonje navedeni nije ostao u konačnici pojeden vlastitom pretencioznošću. Došavši na prvu, raniju projekciju, zatekao sam u velikoj dvorani hladnog multipleksa tek šačicu znatiželjnika i jedno dobro poznato filmofilsko ime. - Ajmo Robi vidjeti što nas čeka?, dobacio sam mu u prolazu i ono što je uslijedilo…

Ma prvo malo o priči pa ćemo o dojmovima.

Radnja filma nas odvlači u viktorijanski London gdje mladi i perspektivni student medicine Max McCandles (R. Youssef) prihvati ponudu ekscentričnog, ali napose genijalnog doktora i kirurga Godwina Baxtera (W. Dafoe) da mu postane asistentom.

Došavši s doktorom u njegovu kuću tamo zatiče lijepu ali djetinjastu, odnosno, mentalno nezrelu djevojku Bellu (E. Stone) koja ga istog trena očara i u koju se zaljubi. Ono što Max ne zna jest da je Bella svojevrsni živi eksperiment doktora Baxtera koji mu kasnije otkrije kako ju je nakon tragične smrti oživio i u glavu presadio mozak još nerođenog djeteta što pojašnjava njezinu infantilnu narav.  

Baxter Maxa zaduži za konstantnu opservaciju Belle i bilježenje svih njezinih mentalnih i fizičkih promjena. Bella iz dana u dan pokaže fascinantan progres, ali i neutaživu želju za otkrivanjem svijeta i svih čari koje on pruža.

Poor Things (2023)

Režija: Yorgos Lanthimos

Uloge: Emma Stone, Mark Ruffalo, Willem Dafoe, Ramy Youssef, Christopher Abbott, Kathryn Hunter, Jerrod Carmichael, Hanna Schygulla...

Žanr: Komedija, drama, fantazija

Trajanje: 141 min.

Baxter, a s njim i Max, zaključe kako još nije spremna za vanjski svijet, no devijantni odvjetnik Duncan Wedderburn (M. Ruffalo) je uspije zavesti i odvesti sa sobom na put koji će joj u potpunosti promijeniti život…

Ovo je dakako tek nekakav pojednostavljen sinopsis koji već sam po sebi otkriva previše, no s druge strane, niti približno što ovaj film sve ima za reći. Osebujni grčki redatelj Yorgos Lanthimos (''Dogtooth'', ''The Lobster'', ''The Killing of a Sacred Deer''…) vrtio se oko ove priče, točnije, istoimene knjige škotskog pisca Alasdaira Graya gotovo petnaestak godina otkako se prvi put susreo s autorom.

Naravno, Lanthimos je u to vrijeme tek započinjao graditi snažno autorsko ime i okretati pozornost 'zapada' na svoja umijeća i bilo mu je kristalno jasno kako ovakav ambiciozan projekt neće moći osoviti na noge bez adekvatne produkcijske pomoći.  

Srećom, njegov talent je kroz nadolazeće godine samo rastao, a uspjesi na međunarodnoj razini su bivali sve veći i kad je u konačnici osvojio svijet svojom kostimiranom crnohumornom dramom ''The Favourite'' uslijedilo je producentsko pitanje koje je čekao toliko dugo: -Što želiš snimiti sljedeće?-. Odgovor na to sad već znate i sami.  

Roman je sam po sebi bio prilično velik zalogaj i valjalo je iz njega 'otkoštiti' sve one najsočnije ideje i detalje koji su se potom mogle povezati u filmičnu cjelinu, a u tome mu je pomogao australski scenarist Tony McNamara s kojim je tako divno već surađivao na prethodnom uspjehu, ''The Favourite''. Kad bi krenuo pojašnjavati ideje i evidentne utjecaje koje ovaj film, ali i sama knjiga nose, rekao bi kratko i krajnje laički da ovdje imamo i natruhe ''Alise u zemlji čudesa'' i ''Frankensteina'', ali i mnoštva drugih grandioznih zamisli, metafora i filozofija. 

U konačnici je ovo prvenstveno fantastična priča o ženi koja u već formiranom tijelu dobiva drugu priliku da čiste ili bolje rečeno, praznije glave oslobođene bremena ljudske iskvarenosti, društvenih prepreka i duha vremena kreće na novi put samootkrivenja. Kroz seksualno buđenje, a kasnije i otkrivanje pojmova moći, novca, samovolje, Bella se transformira u ženu koja razvije sposobnost vlastitog upravljanja životom, željama i mogućnostima.  

E sad, prije negoli počnete kolutati očima i krivo zaključivati kako je ovo u tom slučaju još samo jedan film u valu onih koji kroz duh #metoo pokreta progovaraju o ženskoj emancipaciji, vjerujte mi da ste se gadno prevarili. Lanthimos i McNamara su zadržali tek djelić takvih otvorenih feminističkih ideja koje su daleko zastupljenije u knjizi te su nas primarno odveli na jedno magično filmsko/životno putovanje koje se istovremeno sudara s pojmovima slobode, ljubavi, želja i mogućnosti, ali i bizarnosti, groteske, humora, apsurda i satire.

Svaki, ali baš svaki detalj ovog ostvarenja je besprijekorno izveden, bilo da je riječ o scenografiji i kostimima (direktno inspirirani onima Eiko Ishioke iz Coppolinog ''Drakule''), glazbi Jerskina Fendrixa čije partiture raštimanih glazbala u određenim prizorima upečatljivo naglašavaju osjećaje anksioznosti, straha ili pak divljenja i razigranosti pa sve do veličanstvenog glumačkog castinga predvođenog nevjerojatnom i nikad odvažnijom Emmom Stone.  

Valjalo je izgraditi posebno povjerenje na relaciji redatelj-glumac, a Lanthimos i Stone su tu razinu povjerenja podigli na jednu posebnu i rijetko viđenu razinu. Od gotovo maloumne osobe preko seksualno razuzdane i zaigrane djevojke pa sve do racionalne, odlučne i staložene figure, Stone je pokazala briljantnu glumačku transformaciju kakvu mogu kreirati samo najbolji, a s ovim je i najskeptičnijima dokazala kako je uistinu jedna od ponajboljih glumica svoje generacije. Znao je Lanthimos što očekuje i može od nje dobiti. 

Ostatak ekipe (neću zaboraviti spomenuti ni malu, ali sočnu epizodu nekadašnje muze velikog njemačkog redatelja Rainera Wernera Fassbindera, Hanne Schygulle u ulozi stare i radikalne putnice na brodu) predvođen nikad zabavnijim Ruffalom također je na razini zadatka, no što li tek reći o režiji?

Lanthimos je ovdje zaigraniji i smjeliji nego ikad, kako od same primjene leća 'ribljeg oka' (imali smo je na pretek i u ''The Favoriteu'') preko svrsishodne promjene crno-bijele u raskošno koloritnu fotografiju (majstorski Robbie Ryan) do žanrovskog miksanja kakvog se ne bi postidio ni Terry Gilliam dok je bio u najvećem kreativnom naponu snage te na kraju krajeva njegova specifičnog provokativnog crnohumornog pečata kakav samo on zna otisnuti.  

Teško je još uvijek sabrati sve dojmove, ali posve sam svjestan i siguran kako sam svjedočio jednoj pravoj filmskoj čaroliji kakvu su odvažno i daleko češće znali snimati autori s mudima tijekom progresivnih 60-ih i dobrim dijelom 70-ih godina 20. stoljeća. Hvala ti dragi Yorgos što si nas s ovim podsjetio kako film nije postao samo bankomat za (pre)bogate holivudske producente već je u srži umjetnost koja vas može duboko dirati u dušu.

Samo uvrštenje ovako smjelog filma među kandidate za nadolazeće Oskare bit će veliki trijumf za posrnuli Hollywood, no drago mi je da se neke stvari ipak ne mogu kupiti isključivo novcem i utjecajem već ih valja uvažiti zbog onog što predstavljaju.  Duhovit i zabavan, emotivan, potresan i šokantan, ''Poor Things'' je jedan od onih filmova koji se ne propuštaju!

OCJENA: 5/5