Vijesti .hr / Ostalo / Kolumne

Da sam sačekao sa slaganjem filmske 'best of' liste koju smo 'lansirali' prošli tjedan stvorio bi si još i veće muke jer bi na istoj svoja zaslužena mjesta obavezno morala pronaći još dva izvanredna naslova koja su se u međuvremenu pojavila na streaming servisima i u kinima.

Prošle godine u ovo vrijeme svi smo se nekako nadali kako će noćna mora imena korona uskoro biti tek ružna uspomena, no stvari su i dan-danas nažalost i dalje izvan kontrole.

Blagdani su tu, a s njima i posljednja ovogodišnja preporuka za onu famoznu 'best of' iliti bolje rečeno, 'must see' listu. Tu priču pak ostavljam za sam konac godine, a sad se vraćam filmu koji do sad skupio pravi 'naramak' nagrada i tu ne staje.

Na nedavno objavljenim nominacijama za 'Zlatni Globus' uz festivalskog miljenika ''Power of the Dog'' renomirane Jane Campion, profilirao se još jedan film koji je također zavrijedio impresivnih 7 nominacija, a riječ je o drami ''Belfast'' britanskog redatelja i glumca, Kennetha Branagha.

Kalendarska godina rapidno nam se bliži kraju pa ću pokušati kroz narednih par tjedana izvući 'tešku artiljeriju' kako bi brže-bolje zgotovio onaj vražji 'best of' popis, a da bi u tome donekle uspio, treba spomenuti što više onih koji itekako zavrjeđuju poseban spomen. Stoga, spremite se za dvostruke osvrte i slažite svoju 'must see' listu.

Ridley Scott za 'kormilom' i Lady Gaga, Adam Driver, Al Pacino, Jeremy Irons te Jared Leto u 'posadi' nisu mi ipak bili dovoljno dobar mamac za gledanje, po svima sudeći, brodoloma imena ''House of Gucci'' već sam pažnju ovaj tjedan odlučio usmjeriti isključivo k bolnoj priči svima voljene i nikad prežaljene princeze Diane u Larraínovoj psihološkoj drami ''Spencer''.

COVID-19! Treba li navoditi neki drugi, veći, bolji razlog zbog čega određene filmove čekamo kao ozebli sunce? Prokleti virus paralizirao nas je u svakom pogledu, radosne vijesti dobivamo na kapaljku, a globalno duševno stanje je ravno onom iz doba Velike depresije.

Ovogodišnje izdanje ZFF-a ni u svojem devetnaestom izdanju nije razočaralo programskom selekcijom, a za posebnu dozu ludila pobrinuli su se uz najšokantnije,odnosno, najprovokativnije filmske naslove godine, ''Titanom'' Julije Ducournau i ''Lambom'' Valdimara Jóhannssona.

Bliži nam se 'Europski dan art filma', a zadarska kinoteka nam tim povodom ove subote na radost svih fanova fantastičnog glumačkog asa Vigga Mortensena dovodi njegov redateljsko-scenaristički debi imena ''Falling'' iliti ''Obiteljska priča''.

Prije nekih tjedan dana ponovno sam imao priliku pogledati fantastičnu dramu ''Nomadland'' izuzetno talentirane Chloé Zhao i nikako mi nije bilo jasno zašto je za idući projekt izabrala superherojski mega spektakl.

S prethodnim filmom (op.a. ''First Reformed'') legendarni scenarist i redatelj Paul Schrader konačno je zavrijedio pozornost Akademije koja mu je dodijelila prvu nominaciju za 'zlatni kipić' u karijeri, i tu onu scenarističku, no dobri poznavatelji njegova prijašnja rada itekako znaju kako je nagrade i nominacije zaslužio još davno prije.

Odlazak u kino predstavlja doživljaj, ritual, način apsorbiranja filmske kulture. Tamo odlazimo kako bi se zabavili, nasmijali ili rastužili, nerijetko i razočarali. No postoje i ona posebna iskustva koja nam kristalno jasno daju do znanja kako kino platno ne mogu niti će zamijeniti nikakvi high-tech televizori, laptopi, tableti ili mobiteli.

Dolaskom nešto hladnijih dana, rasporedi u kinodvoranama su se iznenada ispunili zvučnim naslovima, a ovaj tjedan nas je zaskočila hrpa istih.

Kad je koncem prošlog milenija na TV-u osvanula mafijaška serija ''The Sopranos'' bio je to događaj o kojem su svi pričali. Premda sam osobno bio (i ostao) veliki fan gangsterskih filmova i krimi serija, tad nisam bio osobito zagrijan za još jednu priču o mafijašima koji svoje unutarnje probleme rješavaju kroz razgovore sa 'psihićima' pošto mi je u friškom sjećanju ostala Ramisova hit komedija ''Analyze This'' s De Nirom i Crystalom, a i sličnu ideju su još tamo 60-ih isfurali kroz zaboravljenu komediju ''The President's Analyst''.

Kad je sad već davne 2006. plavooki i plavokosi, tad još relativno nepoznati britanski glumac Daniel Craig, preuzeo štafetu najpoznatijeg filmskog špijuna iz ruku elegantnog i od publike podosta voljenog Piercea Brosnana, mnogi zli jezici su pozivali na bojkot serijala i njegovu propast.

Koliko god mi željeli da nam filmski ili glazbeni idoli vječno ostanu mladi i produktivni, zub vremena čini svoje i teško ga je zaustaviti u njegovom nemilosrdnom grizenju. Clint Eastwood je jedna od posljednjih živućih legendi sedme umjetnosti koja tvrdoglavo odbija prestati s djelovanjem premda je ove godine zagazio u 92. (!) godinu života.

Ovogodišnji Venecijanski filmski festival među brojnim ostalim naslovima donio nam je i novitete slavnih autorskih imena poput Pedra Almodovara, Paola Sorrentina, Paula Schradera ili Jane Campion, a upravo je potonja imala najvećeg razloga za slavlje pošto se doma vratila s nagradom za najboljeg redatelja/icu.

Na netom održanom Vukovar Film Festivalu prikazan je i dugo iščekivani mjuzikl ''Annette'' kultnog francuskog autora Leosa Caraxa koji mu je priskrbio nagradu za najboljeg redatelja na ovogodišnjem Cannesu, no nakon odgledanog, moram priznati da su mi osjećaji još uvijek uzburkani i podijeljeni.