Kalendarska godina rapidno nam se bliži kraju pa ću pokušati kroz narednih par tjedana izvući 'tešku artiljeriju' kako bi brže-bolje zgotovio onaj vražji 'best of' popis, a da bi u tome donekle uspio, treba spomenuti što više onih koji itekako zavrjeđuju poseban spomen. Stoga, spremite se za dvostruke osvrte i slažite svoju 'must see' listu.

Ovaj tjedan su na red tako stigli filmovi, ma vraga filmovi, filmčine koji su do sad pomeli i opustošili nebrojene festivale i mahom oduševili kako kritiku, tako i publiku. Najnoviji film istaknutog rumunjskog autora Radua Judea hrvatsku je premijeru imao na ovoljetnom izdanju filmskog festivala u Puli, a nedavno i na ZFF-u i vrijeme je da ga i osobno nahvalim na sva zvona.  

U fokusu priče Judeovog najnovijeg filma jest Emi (K. Pascariu), sredovječna bukureštanska profesorica povijesti zaposlena u jednoj privatnoj gimnaziji koja se nakon snimanja kućnog pornića sa suprugom nađe u nezavidnoj situaciji dočim isti postane viralan. Roditelji njezinih učenika zatraže od ravnateljice škole hitan sastanak i Emino očitovanje o skandaloznom događaju, no unaprijed su odlučni u traženju njezine ostavke… 

E sad, ovaj kratki sinopsis vjerojatno i ne služi na čast ideji ili bolje rečeno idejama koje je Jude provukao kroz film, a njih, vjerujte mi, ima gomila. Kao jedan od najslavnijih pripadnika rumunjskog svojevrsnog 'novog vala', Jude je kroz svoj opus nerijetko žestok kritičar rumunjskog društva, njihove prošlosti i sadašnjosti, a takav slučaj je kroz 'pandemijsku zaštitnu masku' upakiran i ovdje. Naime, uz sveprisutno COVID ludilo, ideje nošenja maski i njihova skidanja, odnosno, raskrinkavanje ljudskog licemjerja su se i metaforički i tajmingom savršeno poklopile.

Podijeljen u poglavlja, Jude nas kroz film nakon eksplicitnog, za puritance šokantnog uvoda i Emina prvog pokušaja 'gašenja sverastućeg požara bezumlja' (kako onog vezanog uz njezinu situaciju, tako i društvenog koji provodi svoje teorije i pravila o pandemiji i nošenju maski, slobodi, jednakosti pa čak i vozačkoj kulturi) doslovno šeće ulicama Bukurešta i svako malo zastaje kako bi nas 'altmanovski' izbombardirao vrištećim reklamama i oronulim fasadama, kako ljudskim tako i materijalnim.

Potom nas na urnebesan, tehnički hibridno složen način kroz drugo poglavlje, točnije, 'kratki rječnik anegdota, znakova i čuda' upoznaje s bogatom poviješću rumunjskog naroda sklonom fašizmu, nacionalizmu, rasizmu, antisemitizmu, šovinizmu i svim ostalim mogućim i nemogućim 'izmima'.   

Pandemija je populaciji možda i navukla maske na lica, no njihova iskvarena narav se ne može skriti. Mržnja i nervoza u društvu su intenzivniji nego ikad, a tome najbolje svjedočimo u završnom činu u kojem Ema umjesto dolaska na racionalno vođen roditeljski sastanak sjeda na svojevrsnu osuđeničku klupu gdje trpi kojekakve vulgarne napade i uvrede licemjernih i iskompleksiranih roditelja koji iza vlastita četiri zida rade vjerojatno isto što i ona, ako ne i gore.  

Isprva se argumentirano suprotstavlja žestokim napadima pojedinaca, no ispada kako je njezin otpor uzaludan jer svi žele da se 'kurvu' makne. Njezina pojašnjenja o bitnoj razlici između vođenja ljubavi ili seksa, razularenu gomilu ne interesiraju jer neće tamo neka drolja njihovu djecu izučavati o moralu ili ne daj Bože, pričama o progonjenim Židovima kojima ionako nije mjesto u školskom programskom sadržaju.

Kad Emi najgovorljivijoj, uvredama i agresivnim ispadima sklonoj majci pokuša odbrusiti otvorenim iskazom o nuđenju mita i korupciji unutar ustanove, ostali šute kao zaliveni. Što se njih tiče, to nije predmet rasprave jer oni su došli po krv i bez nje ne odlaze.

Na nekonvencionalan i duhovit način, Jude nam nudi tri različita raspleta, no zaključak je isti, rumunjskom (i ne samo njima) konzervativnom ili bolje rečeno, zatucanom društvu nema pomoći. Barem ne tako skoro. Našem? Hmmm….

Valja na kraju neupućenima spomenuti kako je film među ostalim priznanjima zasluženo osvojio i 'Zlatnog medvjeda' na ovogodišnjem Berlinaleu, a tom trijumfu je (ko)producentski pridonijela i naša Ankica Jurić Tilić. Moćan film kojeg bi eksplicitnim prizorima seksa unatoč trebali svi pogledati.

OCJENA: 4.5/5

A kad smo već kod obveznog gledanja, prestižnih nagrada, pričama o moralistički zatucanom društvu unutar i izvan sustava i produkcijskim pothvatima spomenute Ankice Jurić Tilić, imamo i mi svojeg 'konja za utrku'.

Centralni lik ''Zbornice'' je također prosvjetarka, ali ne profesorica s bremenom skandalozne seks snimke već novopridošla školska pedagogica Anamarija (M. Redžepović), mlada žena prepuna radnog entuzijazma i empatije. Sretna i motivirana jer je nakon godina lutanja po drugim školama kao zamjena konačno dobila stalno zaposlenje, Anamarija želi učiniti pozitivne pomake na svojem novom radnom mjestu, dati djeci i njihovim roditeljima, odnosno, kolegama i ravnateljici (N. Ivanković) jasno na znanje kako je voljna pomoći.  

To naravno ne prolazi glatko kod zajedljivih kolegica i kolega koji joj isprva na suptilan, a nešto kasnije i otvoren način kazuju kako joj nije posao petljati se u njihove. Grubo prizemljenje najviše osjeti od strane problematičnog profesora povijesti Siniše (S. Matavulj) koji na primitivan i agresivan način opstruira njezin modus operandi. Svaki Anamarijini, ali i roditeljski pokušaji zaustavljanja Sinišinih ispada završavaju na stolu dominantne ravnateljice (N.Ivanković) koja pak uoči vlastita reizbora ne želi nikakve skandale ili novinske članke ispunjene optužbama…

Jao, jao, jao! I sami smo svjesni truleži unutar sustava zakrabuljenog 'umjetnim plaštom demokracije', ali kad se zavučeš iza kulisa iliti ovom slučaju, prostor zbornice, centralnog mjesta jedne institucije kao što je škola, lagano ti se u očima nakupljaju krokodilske suze. Znamo ovako u društvu jadati se međusobno kako nadolazeće generacije pomalo idu 'kvragu'.

Znanje im je nikakvo, želja za istim još i manja dok dobar dio tzv. roditelja preferira beskonačno ispijanje kava i poziranje na društvenim mrežama radije negoli pomaganje svojim 'izgubljenim ovcama' u potrazi za odgovorima inače apstraktnog sadržaja. A prosvjeta? Prosvjeta ima neka svoja pravila, pravila zajedljivosti, neuroze i ekscentričnosti. Ništa me ne pitaj, ništa ne govori, ne petljaj mi se u posao – takva pravila.

Istina, svaka generacija je imala nekog takvog, 'posebnog' učitelja ili profesora navođenog vlastitim mušicama i momentima ludila, no tko bi se usudio stati mu na kraj sad kad je već taaaako blizu mirovine. Nisu se mnoge stvari promijenile već desetljećima, a Sonja Tarokić nam kroz zunzanje košnice zvane zbornica raskrinkava sve probleme jedne trule države.

Mogla se naime ovakva priča odvijati npr. u bolnici ili bilo kakvoj drugoj javnoj ustanovi, ali upravo je škola idealno mjesto. Mjesto na kojem i sama djeca svjedoče moralnom porazu našeg društva i onih koji bi trebali biti 'svjetionici' u tami, no većini njih nije niti stalo, jer važno je zadržati posao. 

Iznimka je lik Anamarije, nadobudne i napose empatične pedagogice koja želi ukazati na brojne propuste kako svojih kolega tako i druge probleme koje valja promptno rješavati. Ne prođe naravno suviše vremena kako bi spoznala u kakvom okruženju se zatekla. Dočim je sama ravnateljica opetovano krivo izgovara ime, jasno je kako neće mariti ni za druge stvari.

Njoj je najbitniji vlastiti položaj, a kad se osjeti ugroženom bilo od strane pojedinih roditelja koji godinama naglašavaju jedne te iste probleme ili novinara koji pokušavaju doći do sočnih detalja pojedinih ekscesa, ona namješta masku, glumi, plače ili urliče. Pod konstantnim pritiskom, Anamarija se nađe na prekretnici gdje treba odlučiti hoće li dozvoliti da je takav iskvaren sustav samelje ili će nastaviti borbu. 

Sonja Tarokić je do svojeg, sad već mogu slobodno reći, impresivnog dugometražnog prvijenca prošla puno desetljeće rada na nizu hvaljenih kratkometražnih filmova, no često problematična tranzicija iz kratkog u dugi format ovdje nije bila slučaj. Svaki kadar i pristup određenom segmentu priče pomno je razrađen, a poput gore spomenutog rumunjskog kolege Judea, altmanovski utjecaj je jasno prisutan.

Njezinu glavnu protagonisticu tako često znamo promatrati uz nekog udaljenog ugla, kroz šumu glava i glavica i neprekidan žamor. Oko kamere nerijetko je tako lovi rastrčanu, rastresenu i emotivno rastrganu kako juri školskim hodnicima za problematičnim ili nestašnim učenicima. A to isto oko kamere se zna uhvatiti i reakcije učenika koji svjedoče neprimjerenim svađama svojih profesora i/ili ravnateljice. 

Suptilna simbolika iščitava se i kroz slike naive koje vise po zidovima škole i etno glazbenu podlogu (ansambl Lado) koja u intenzivnijim prizorima ima gotovo pa frenetičan ritam. Valjalo je dakako sav taj šušur, kaos i žamor znalački uloviti kamerom i mikrofonima, a Danko Vučinović i Borna Buljević su tu učinili s fantastičnom lakoćom.

Glumački ansambl vrvi poznatim licima koji se ne stide ni minornih rola, no tercet Redžepović, Ivanković i Matavulj dominira svakim datim trenutkom. Sonja Tarokić je uspjela raščlaniti svaku poru trulog nam sustava i društva i napravila film kroz koji će se mnogi lako pronaći, bilo s jedne, bilo s druge strane.

Idući petak će nam u zadarsku kinoteku, Kino Zona, u goste stići glavna glumica, briljantna Marina Redžepović, a društvo će joj na pozornici činiti i naša Tamara Šoletić koja u filmu ima epizodnu, ali dijaloški zapaženu ulogu stoga nemojte propustiti priliku saznati nešto više o detaljima sa snimanja i dragocjenim iskustvima koje će s nama podijeliti. Sonja Tarokić i ekipa, sjedite, čista petica!

OCJENA: 5/5