Bliži nam se 'Europski dan art filma', a zadarska kinoteka nam tim povodom ove subote na radost svih fanova fantastičnog glumačkog asa Vigga Mortensena dovodi njegov redateljsko-scenaristički debi imena ''Falling'' iliti ''Obiteljska priča''.

Gibboni mi, nadam se, neće zamjeriti što sam iskoristio riječi njegove popularne pjesme 'Oprosti' kako bi vam naslovom približio tematiku filma, no ima se tu puno više toga za reći. 

Želeći biti što bliže svojoj unuci Monici (G. Velis), vremešni, demencijom oboljeli Willis (L. Henriksen) zatraži od sina Johna (V. Mortensen) da ga dovede s izolirane njujorške farme k sebi u Kaliforniju kako bi mu pomogao pronaći novi, njima bliži dom. Već pri samom avionskom letu John iznova osjeti očevu naglu, neugodnu i prostu narav.

Uz takav nepodnošljiv karakter i sve učestalije momente demencije, Willis je k tome i zagriženi homofob i rasist što Johnu pada daleko teže jer je i sam homoseksualac koji živi u skladnom braku s Ericom (T. Chen), bolničarem azijsko-američkog podrijetla. Premda stoički podnosi očeve svakodnevne ispade, njegovu nespremnu i neodgovornu borbu s bolešću, John u konačnici ipak polako izgubi živce…

Falling (2020)

Režija: Viggo Mortensen

Uloge: Viggo Mortensen, Lance Henriksen, Sverrir Gudnason, Laura Linney, Hannah Gross, Terry Chen, Gabby Velis, David Cronenberg..

Žanr: Drama

Trajanje: 112 min.

Supertalentirani i svestrani Viggo Mortensen kroz svoj se život dotakao gotovo svake grane umjetnosti pa se tako uz aktivnu glumačku karijeru među ostalim uspješno okušao i u glazbi, slikarstvu, pjesništvu, a uz to je i veliki poliglot koji vješto barata s impozantnih 7 (!) jezika.

Mnogi su ostali nemalo iznenađeni što se u redateljskim vodama okušao tek u kasnijoj životnoj dobi (60+), no ova priča koja sadrži mnoštvo autobiografskih elemenata jednostavno je vrištala iz njega i tražila svoje filmsko upriličenje što se na kraju i nije pokazalo lošom odlukom.

Štoviše, Mortensen se ovdje našao u zavidnoj četverostrukoj ulozi i to redatelja, scenariste, glumca i glazbenog skladatelja što je uistinu hvale vrijedan i izuzetno odvažan potez.

U mnogočemu priča se na prvi pogled čini prokušanom, pretrpanom nebrojenim klišejima i patetikom, ali ne dajte se zavarati pošto dobro znamo kako život piše najbolje štorije, a Viggo je inspiraciju pronašao u vlastitoj obiteljskoj riznici bogatoj bolešću i drugim bolnim iskustvima.

Naime, u dobi od 11 godina njegovi roditelji su se također razveli i to, za svako dijete, traumatično iskustvo ovdje je reflektirano kroz mlade glumce koji na svojoj koži uz emocionalno smoždenu majku (tumači je Hannah Gross) osjećaju očevo psihičko, a nešto kasnije i fizičko zlostavljanje (talentirani islandski glumac Sverrir Gudnason savršeno je kanalizirao pomlađenu verziju Henriksenova lika Willisa).

Bolnu vezu s obitelji, Mortensen nažalost ima i kroz bogatu povijest bolesti demencije zbog koje je izgubio i oca i majku, a ranije i puste djedove, ujake i još neke članove obitelji. Za oca se intenzivno skrbio kroz posljednju godinu njegova života i to iskustvo je uvelike pretočio u scenarij.

Kroz brojne 'flešbekove' saznajemo tako da je Willis oduvijek bio problematična osoba koja je svojim toksičnim djelovanjem uništila obitelj, a kasnije je prenosila i u ostale veze. Za njega su sve žene i djevojke bile i ostale kurve, a sin je najobičniji 'peder' (naziva ga inače i daleko ružnijim izrazima).

Dočim su se udaljili iz takvog okruženja, John i njegova sestra Sarah (tumači je iskusna Laura Linney) nastavili su svoje živote premda su ožiljci iz njihova odrastanja i dalje otvorene rane.  

Svaki novi susret s ocem u njima (a i nama gledateljima) izaziva nelagodu koju na svojoj koži nerijetko osjete i ostali članovi njihovih obitelji, čitaj, djeca. Jedini korektan odnos Willis ima s unukom Monicom što nam na određen način pokazuje kako u njemu ipak postoji nešto čovječnosti i ljubavi.

John je s druge pak strane izuzetno strpljiv i tolerantan znajući kako mu je otac okrutan, ali i bolestan čovjek, a obitelj ne može nitko od nas birati. Tolerancija se s vremenom ipak akumulira u bijes koji eruptira u posljednjoj trećini filma uz dojmljivu Mortensenovu (isprva ulogu nije ni želio tumačiti no na ovaj način je lakše skupio sredstva za snimanje filma) izvedbu. 

A kad sam se već dotakao izvedbi, veteran, najčešće karakterni glumac Lance Henriksen ovdje pruža jednu od najboljih, ako ne i najbolju ulogu u karijeri, no bolno ga je gledati, a kamoli razviti kakvu empatiju spram njemu. Zanimljiv cameo proktologa ima i slavni redatelj David Cronenberg s kojim je Mortensen u ne tako davnoj prošlosti ostvario neke od svojih najboljih uloga.

Mortensen nam scenaristički tek u jednom prizoru pojašnjava njegov nepodnošljiv karakter i mišljenja sam kako je to dovoljno kako bi shvatili zbog čega je Willis takav. Srećom, jabuke s tog trulog obiteljskog stabla pale su dovoljno daleko da bi poprimile iste karakteristike. Sama priča će možda zvučati prepoznato i/ili predvidljivo, no siguran sam kako ste i sami svjedočili takvim i sličnim slučajevima, možda i u vlastitim obiteljima.  

Gledajući redateljski aspekt, Viggo ga je odradio sasvim korektno za jednog debitanta, a uvelike su mu pomogle i odlična kamera iskusnog danskog snimatelja Marcela Zyskinda, odnosno, angažirana glazbena podloga, no najveća vrijednost logično proizlazi iz fantastičnih glumačkih izvedbi. Da li bi Henriksen zavrijedio svoju prvu nominaciju za Oskara da nije bilo slične Hopkinsove uloge iz prošlogodišnje uspješnice ''Father'', ne znam, no to ne znači da je nije zaslužio.

Mortensen je za svoj iscrpan rad nagrađen respektabilnim priznanjem za najbolji film na poznatom festivalu u San Sebastiánu, kao i nominacijom za najboljeg glumca na Europskim filmskim nagradama. Ocjena realno možda i ne bi trebala biti ovako visoka, ali kad se uzme u obzir da je riječ o redateljskom, scenarističkom i skladateljskom debiju, mogu samo reći, Viggo sjedni, vrlo dobar!

OCJENA: 4/5