Da sam sačekao sa slaganjem filmske 'best of' liste koju smo 'lansirali' prošli tjedan stvorio bi si još i veće muke jer bi na istoj svoja zaslužena mjesta obavezno morala pronaći još dva izvanredna naslova koja su se u međuvremenu pojavila na streaming servisima i u kinima.

No, bez brige, svoje sigurno mjesto za tekuću godinu su već sad zakaparili, a zašto sam u to toliko siguran moći ćete se uvjeriti nakon čitanja osvrta, nadam se, i samog gledanja ovih divota.

Johnny (J. Phoenix) je sredovječni radio dokumentarist koji sa svojim kolegama putuje S.A.D.-om i intervjuira adolescente, odnosno, marljivo sakuplja zrna mudrosti mlađe žitelji čije životne opservacije odrasli nerijetko zanemaruju ili ne primjećuju. Došavši u Detroit on se odluči javiti sestri Viv (G. Hoffmann) s kojom nije bio u kontaktu još otkako im je preminula majka.  

Viv ga kroz razgovor zamoli da dođe u Los Angeles i neko vrijeme pripazi na svojeg devetogodišnjeg nećaka Jessea (W. Norman) dok je ona na putu u Oaklandu gdje joj suprug (S. McNairy) prolazi kroz tešku psihotičnu epizodu. Johnny isprva nije siguran kako izaći na kraj sa živahnim i zaigranim dječakom, a kad od sestre sazna kako će morati s njim ostati dulje negoli je planirano, on ga povede sa sobom na put na kojem polako započnu razvijati dublji i emotivniji odnos…  

C'mon C'mon (2021)

Režija: Mike Mills

Uloge: Joaquin Phoenix, Gaby Hoffmann, Woody Norman, Scoot McNairy, Molly Webster, Jaboukie Young-White…

Žanr: Drama

Trajanje: 108 min.

Mike Mills (''Thumbsucker'', ''Beginners'', ''20th Century Women'') je jedan od onih autora koji ne snimaju ni približno često koliko bi mi pasionirani filmofili to željeli, no svako čekanje (u pravilu od 5-6 godina) na njegov novi film u konačnici se višestruko isplati.

Premda mu je ovo tek četvrti dugometražni uradak unatrag posljednjih 15 godina, Mills nije jedan od onih tipova koji ljenčare i beskrajno uživaju na lovorikama prethodnih uspjeha već svoj kruh paralelno zarađuje u komercijalnim vodama glazbenih video spotova (Air, Moby, The National…) i reklama. Između svih tih 'poslića', na papir redovito 'istresa dušu' i slaže scenarije o temama koje su mu bliske i o kojima uvijek ima nešto novo za reći.

Opsesija odnosima unutar obitelji ga i dalje nije napustila, no u fokusu ove priče ipak nisu prvenstveno roditelji i njihova djeca već povučeni, emotivno ranjivi ujak i njegov maleni nećak koji prolazi kroz turbulentno životno razdoblje. Gledajući Phoenixovog Johnnya kako kroz intervjue bombardira klince pitanjima na koje niti mnogi odrasli ne bi lako pronašli suvisle odgovore, prizvao sam si u glavi sjećanje na neprežaljenog Mladena Kušeca i njegovu briljantnu dokumentarnu TV seriju ''Patuljci pojma nemaju''. 

Doduše, dobna skupina Kušecovih ispitanika bila je vrtićka i/ili rano školska, ali dobro se sjećam kako su ta malena djeca znala tako direktno ispaljivati mudrosti kakvih bi se postidjeli i najveći filozofi. Nešto slično možemo čuti i od Johnnyjevih srednjoškolaca, no još i više od njegova nećaka. Naime, djeca nerijetko iz svoje nevine perspektive lako moglo racionalno sagledati stvari i situacije u kojima mi odrasli svakodnevno 'grcamo', a baš njihova direktna i čista promišljanja znaju nas vratiti na pravi kolosijek i natjerati na razmišljanje iliti bolje rečeno, ukrotiti taj poljuljani emotivni balans.

Kroz prvo druženje sa svojim nećakom, Johnny sve više otkriva svoje mane, ali i vrline, uzdrmani odnos sa sestrom, kao i njezinu mentalno iscrpljujuću borbu s teškim stanjem psihički oboljelog supruga kao i samim majčinstvom. Johnny isprva doživljava Jesseja kao još jednog od svojih briljantnih, oštroumnih ispitanika i biva iznenađen neortodoksnim odgojnim metodama svoje sestre.

U njezinom odsustvu pokušava se snaći u nezahvalnoj ulozi roditelja, no to iskustvo mu brzo postane naporno i frustrirajuće. Kako se počne sve više otvarati dječaku, ali i ovaj njemu, njihov odnos postaje sve čvršći i Johnny shvaća kako i odrasli mogu štošta naučiti od mlađih, a ne samo obrnuto.

Mills vješto scenarističko-dijaloški, odnosno, redateljski barata emotivnim nabojima koje fantastična glumačka postava s lakoćom iznosi, a dodatno ih pojačava vizualnom estetikom crno-bijele fotografije Robbiea Ryana i glazbenom poetikom braće Dessner. Uz intimnu priču, Mills ne zaboravlja istaknuti i socijalni aspekt različitih podneblja S.A.D.-a kroz koja Johnny i kolege provode svoja intervjuiranja pa tako primjerice u Detroitu lako možemo čuti promišljanje djevojčice koja se ne može nositi sa stigmatiziranjem njezina rodna grada od strane onih koji tamo nisu nikad niti primirisali.

Zanimljiv je i moment u kojem Johnny i Jesse sudjeluju u jednoj  njuorlinških glazbenoj paradi u kojoj limena glazba svira taktove romske glazbe, točnije, Bajramovićeve pjesme 'Prokleta je Amerika'. Slučajan odabir glazbe ili otvorena društveno-politička kritika, znat će sam Mills. Uz sve rečeno, ''C'mon C'mon'' je jedan uistinu poseban film koji unatoč nekim teškim temama u konačnici pršti onim pravim, čistim feelgood efektom.

Ocjena: 5/5

Psihičke transformacije i kompleksni odnosi još intenzivnije su prisutni u redateljskom debiju glumice Maggie Gyllenhaal, adaptaciji romana Elene Ferrante, ''The Lost Daughter''.

Sredovječna sveučilišna profesorica Leda Caruso (O. Colman) ljetni/radni odmor provodi u Grčkoj u iznajmljenoj kući o kojoj se brine stari kućepazitelj Lyle (E. Harris). Samotne dane ona isprva uglavnom provodi na obližnjoj plaži radeći i čitajući, a kad uskoro stigne i brojna grčko-američka obitelj, Ledi za oko najviše zapadne mlada majka Nina (D. Johnson) i njezina kćerkica Elena.

Kad se nakon prepirke sa suprugom Nina nakratko udalji od Elene, ova iznenada nestane. Svi krenu u paničnu potragu za djevojčicom, koju u obližnjem šumarku na kraju pronađe upravo Leda. Kroz cijelu situaciju, ona se počne prisjećati svoje prošlosti i odnosa s vlastitim kćerima…

Premda sama priča nije osobito složena, teško je ukratko pojasniti što se u filmu događa pošto kroz njegovo dvosatno trajanje svjedočimo nebrojenim 'flešbek' prizorima, ali i kompleksnom karakteru glavne protagonistice.

Maggie Gyllenhaal je priznanje struke i filmofila stekla kao odvažna glumica koja ne preza od prihvaćanja uloga izuzetno složenih likova, stoga i ne čudi osobito što se za svoj debi u redateljskim, ali i scenarističkim vodama dohvatila upravo romana talijanske spisateljice Elene Ferrante. 

The Lost Daughter (2021)

Režija: Maggie Gylenhaal

Uloge: Olivia Colman, Dakota Johnson, Jessie Buckley, Ed Harris, Peter Sarsgaard, Dagmara Domińczyk, Paul Mescal, Robyn Elwell, Ellie Blake…

Žanr: Drama

Trajanje: 121 min.

Unutarnje monologe sveprisutne u knjizi, Gyllenhaalica izvlači kroz izuzetno zahtjevnu fizičku angažiranost svojih glumaca, prvenstveno Colmaničinog lika, odnosno, njezine pomlađene verzije u interpretaciji Jessie Buckley. Sve te nevidljive unutarnje dileme, ona nam otkriva mimikom svojih glumaca, pokretima i prodornim pogledima.

Naravno, kako bi efektnost takvih prizora bila što snažnija, Gyllenhaalica učestalo koristi gro planove njihovih lica. Leda je zatvorena, reklo bi se i prilično suzdržana i antipatična osoba, no zahvaljujući još jednoj izvanrednoj Colmaničinoj izvedbi teško možemo odvojiti oči od nje.

Kroz flešbekove, ali i otvorene ispovijesti saznajemo tako da je Leda 'neprirodna' majka i kako joj majčinska uloga u mladosti nije bila osobita mila. Želeći graditi karijeru priznate lektorice, ona je svoje kćeri, osobito stariju, zahtjevniju i neposlušniju Biancu (R. Elwell) često znala zanemarivati. Kad se u sadašnjosti prepozna u mladoj Nini, ona osjeti čudnu povezanost, ali i opsesiju i frustriranost. 

Osjećaj spokoja se polako gasi i ona postaje sve napetija, a kako joj misli sve češće odlutaju u prošlost, na površinu sve lakše isplivavaju neke davno zatomljene emocije. Ponašanje joj postaje sve bizarnije i neobjašnjivo, kako njoj samoj, tako i okolini.

Savršeni primjeri su krađa Elenine lutke i traljavi pokušaji flerta s Lyleom, ali i mladim studentom Willom. Jedan od ključnih faktora priče je i Ledino ime baziranom na grčkom mitu. Taj dio vam neću spojlati, ali ga i sama Leda natukne kroz sarkastičan komentar kako je njezino ime magnet za silovatelje.

Poveznice njezina imena mogu se pronaći i kroz Yatesovu poemu o Ledi i labudu i lako shvaćate kako inače jednostavna priča skriva brojne sublimirane poruke koje se mogu iščitati kroz koncentrirano gledanje filma. Upravo će potonje biti izuzetno zahtjevno onima nenaviklima na spori ritam, dugačke kadrove i sveprisutni osjećaj nelagode i anksioznosti. 

Moglo bi se reći kako si je Gyllenhaalica poprilično visoko podigla ljestvicu za ovako kompleksan materijal, no uz malčice koncentriraniju ritmičnost, ''The Lost Daughter'' bi otvoreno proglasio remek-djelom. Blizu, ali i ne toliko daleko. Ova složena drama iscrpljuje, ali i hipnotički zadržava pozornost svojih gledatelja, što je čini uistinu posebnom. Gluma je dakako briljantna i ne bi bilo ishitreno za reći kako se Colmanici smiješi novi zlatni kipić.

OCJENA: 4.5./5