Ridley Scott za 'kormilom' i Lady Gaga, Adam Driver, Al Pacino, Jeremy Irons te Jared Leto u 'posadi' nisu mi ipak bili dovoljno dobar mamac za gledanje, po svima sudeći, brodoloma imena ''House of Gucci'' već sam pažnju ovaj tjedan odlučio usmjeriti isključivo k bolnoj priči svima voljene i nikad prežaljene princeze Diane u Larraínovoj psihološkoj drami ''Spencer''.

Radnja filma vraća nas u prosinac 1991. gdje se uoči Božića kraljevska obitelj tradicionalno okuplja u rezidenciji smještenoj u blizini Norfolka. Želeći izbjeći rigorozne protokole i malo se provozati, princeza Diana (K. Stewart) izmakne pažnji svoje pratnje te se prema zdanju uputi vlastitim automobilom.

Takav njezin 'ispad' tek je jedan u nizu kakve stroga kraljevska obitelj ne može niti želi tolerirati, a sama pomisao kako će naredna tri dana biti zatvorena s osobama koje ju preziru (sinovi su iznimka, naravno), stvaraju u Dijaninoj glavi sve snažniji osjećaj anksioznosti i jada…   

- Opet ta vražja kraljevska obitelj! Nemamo li dovoljno i svojih, 'kmetovskih' briga pa nam sad trebaju i one ucviljenih bogataša? -, reći će zlobnici. Istina, stoji im i ta, no ovo nije ona klasična, holivudski patetično srcedrapajuća 'kamilica' u stilu ''I bogati plaču'' već potresna, proganjajuća i napose uznemirujuća štorija koja nam kroz scenarističku imaginaciju pokušava dočarati što se otprilike moglo događati iz zidova zlatom optočene 'tamnice'.

Sve djevojčice su u nekoj fazi života sanjarile o princu na bijelom konju koji će je učiniti svojom princezom, no u ovom slučaju taj princ, imena Charles, je u biti običan 'konj' ako ne i 'konjina'. 

Spencer (2021)

Režija: Pablo Larraín

Uloge: Kristen Stewart, Timothy Spall, Jack Farthing, Sean Harris, Sally Hawkins, Jack Nielen, Freddie Spry, Stella Gonet, Richard Sammel…

Žanr: Drama

Trajanje: 111 min.

Međunarodno priznati čileanski redatelj Pablo Larraín i scenarist Noah Oppenheim sličnom temom pozabavili su se i prije pet godina s biografskom dramom o najslavnijoj američkoj 'Prvoj dami', Jackie O., njezinim psihičkim stanjem prije, za vrijeme i poslije atentata na J.F.K.-a, ali ovdje ipak imamo jednu sasvim drugačiju atmosferu kakve se ne bi postidio niti najkvalitetniji psihološki horor.

Lunjao je kreativno naš Pablo posljednjih godina velikim (''Ema'') i malim ekranima (''Lisey's Story'') i nisu to bili rezultati za neko divljenje, stoga ni ne čudi pretjerano odluka da se vrati provjerenoj formuli osebujnog načina pripovijedanja priča o slavnim, u mnogočemu posebnih žena modernije povijesti. Kontaktirao je ponovno svojeg 'kompića' Oppenheima i moglo se započeti s kreiranjem još jedne 'biografske' priče kakvu ne gledamo često.

Jasno, o tragično preminuloj princezi Diani snimljeni su do sad nebrojeni igrani i dokumentarni filmovi, ali ovaj savršeno usklađeni dvojac to i nije osobito zamaralo. Oni su kao i kod Jackie O. pokušali kanalizirati psihičko stanje uma svoje glavne protagonistice i to smo na kraju i dobili.

Uz predanu i nikad bolju glumačku izvedbu (savršeno pogođene kretnje, mimika i govor pokojne princeze) često nepravedno osporavane Kristen Stewart, Larraín je upotrijebio sve moguće zanatske majstorije kako bi nam kristalno jasno rasvijetlio bolno življenje unutar zlatnog kaveza.

Već prvi, majstorski režirani i snimljeni kadrovi užurbane i precizno naštimane kuhinjske ljudske mašinerije kazuju nam kako kraljevska obitelj ne smije ni u čemu oskudijevati premda bi se s tom gozbom skupocjenih namirnica moglo nahraniti na desetke ljudi.

Potaknu vas ti prizori na određen unutarnji nemir, prijezir i gađenje znajući kako milijuni djece u svijetu skapavaju od gladi dok se ovi, rekli bi za sebe sami od Boga dani, snobovi prežderavaju i održavaju tu gadljivu stoljetnu tradiciju vaganja prije i poslije prazničnih gozbi sve kako bi s ponosom mogli klicati koliko su kilograma na sebe navukli.

Diana, znamo i sami dobro, nije nikad bila dio tog svijeta, a dočim je bila prisiljena provesti toliko dana 'začahurena' s njima, osjećaj anksioznosti u njoj je rastao iz minute u minut. Za to su se posebno znali pobrinuti kraljičin 'čovjek od povjerenja', bivši vojni časnik, disciplinirani, sveprisutni i jezivi Alistar Gregory (lik je temeljen na Siru Davidu Wlakeru) u izvedbi jezivog Timothya Spalla koji nije odstupao od kraljičinih niti prinčevih naredbi, a kamoli iskazao neki znak empatije.

Ništa bolji nije niti 'mamin sin', princ Charles (Jack Farthing) koji nije znao ili bolje rečeno, nije želio mijenjati tradiciju ili se zamjeriti 'mamici' već bi svojoj supruzi odbrusio kako mora biti svjesna dvoličnosti kraljevskih persona.

Sirota Diana se tako nije smjela niti sama presvući ili odabrati odjeću mimo unaprijed isplaniranog protokola, a kamoli posjetiti obližnje obiteljsko imanje Spencerovih koje zapušteno trune. Potpomognut fantastičnom kamerom zagasitih sivkastih tonova i glazbom sveprisutnog Johnnya Greenwooda, osjećaj nelagode, klaustrofobije i depresije prati vas u jednakoj mjeri kao i samu protagonisticu.

Jedine, kratkotrajne trenutke osjećaja sreće ona proživljava u društvu sinova i suosjećajne kraljevske krojačice Maggie (tumači je Sally Hawkins) koja joj na suptilan način daje do znanja kako se mora na neki način osloboditi okova ili će 'uvenuti'.

Težak je ovo film za gledanje, mučan, spor, u mnogim prizorima i agoničan, no Larraín nam nema potrebu uljepšavati ili romantizirati činjenice za kakve mnogi smrtnici koji i dan-danas slijepo štuju kraljicu nisu niti znali. Nedavno je svoju priču pred TV kamerama prepričao i odbjegli princ William, a ovdje tek možemo naslutiti što se sve događalo iza zidina kraljevskih dvora.

Kao što je to bio slučaj i s ''Jackie'', vjerujem kako će biti mnogo onih kojima ovako turoban film neće leći, no da je vrijedan gledanja, a nerijetko i divljenja, to zasigurno jest. Vrhunska glazbena podloga, fantastična gluma (Stewartici ne gine makar nominacija za 'zlatni kipić'), režija, scenografija i kostimografija čine Larraínov film logičnim kandidatom za nadolazeće Oskare, no friška povijest nas je naučila kako su se mnogi trendovi izmijenili.

OCJENA: 4/5