Na nedavno objavljenim nominacijama za 'Zlatni Globus' uz festivalskog miljenika ''Power of the Dog'' renomirane Jane Campion, profilirao se još jedan film koji je također zavrijedio impresivnih 7 nominacija, a riječ je o drami ''Belfast'' britanskog redatelja i glumca, Kennetha Branagha.

Na prvi pogled bi se moglo reći kako se i ovaj proslavljeni šekspirijanac ziheraški uputio dobro utabanim putevima egzekucije polu-autobiografskog filma kakvim su primjerice svojevremeno kročili jedan Fellini, Boorman ili Cuaron, a ove godine i Sorrentino, no brojnim sličnostima unatoč, svaka od njihovih priča je u konačnici jedan posve intimistički pogled u prošlost promatran iz dječački nevine ali i naivne perspektive.

1969., Belfast, Sjeverna Irska. Devetogodišnji dječak Buddy (J. Hill) poput većine svojih vršnjaka natjerava loptu skučenim ulicama, izvodi vragolije s nestašnom rođakinjom i pokušava pronaći način kako se približiti školskoj simpatiji. Lako bi se moglo reći bezbrižno i nevino djetinjstvo, no nad njihovim gradom se polako nadvija ružna sjena sverastuće vjerske netrpeljivosti i otvorenog sukoba između protestanata i katolika. Buddyjeva skromna obitelj (tumače ih Caitríona Balfe, Jamie Dornan, Judi Dench, Ciarán Hinds i Lewis McAskie) ne želi birati strane jer su za njih svi ljudi jednaki, no ulica ne misli isto, a tu su i nagomilani dugovi koji ih tjeraju na odluku da li ostati ili napustiti voljeni Belfast?..

Mnogi će s opravdanjem pomisliti da je Kenneth Branagh, najveći šekspirijanski filmaš nakon legendarnog Laurencea Oliviera, rodom čistokrvni Englez, no istina je kako je ovaj pasionirani zaljubljenik u lik i djelo najslavnijeg književnika u povijesti zapravo podrijetlom iz Sjeverne Irske, točnije, Belfasta.

 

Premda je na filmu, što glumački, što redateljski aktivan još od ranih 80-ih, ideja o realizaciji ovako intimne priče vrzmala mu se glavom odavna, no bez dodatnog ohrabrenja bliskih mu prijatelja, pitanje je da li bi ikad zaživjela. Kad je konačno poslušao njihove savjete, figurativno rečeno je maknuo nogu sa stvaralačke kočnice te se nostalgično vratio u prošlost prošaranu lijepim, ali i nekim zastrašujućim sjećanjima. Točnije rečeno, vratio se u godinu koja je njemu i njegovoj obitelji uvelike obilježila budućnost.

Gledan iz perspektive dječaka (autorov alter ego tumači izuzetno talentirani Jude Hill), Belfast iliti bolje rečeno njegove ulice, pune su života, dobrosusjedskih odnosa i međusobnog respekta. Mahom su to vrijedne radničke obitelji protestantske ili katoličke vjere, spremne pomoći ili uskočiti kod bilo kakve nedaće. Uživa se u svakom trenutku, bilo da je riječ o odlasku u kino (Branagh te prizore posebno naglašava jarkim bojama kako bi nam što snažnije dočarao magiju velikog platna koja ga je od malih nogu zavela i kasnije mu definirala život) ili strategije oko priprema za ispit i što boljeg rezultata koji će ga hijerarhijski pomaknuti u prednje klupe u kojima redovito sjedi njegova školska simpatija.  

Začuje Buddy tu i tamo pokoju roditeljsku prepirku oko financijskih problema ili prodoran glas s televizora koji progovara o političkoj situaciji koja se pomalo zahuktava u Sjevernoj Irskoj, ali i svjedoči primjerice neugasivoj romantici svoje bake i djeda, no mnoge stvari mu dakako nisu i dalje potpuno jasne. Branagh delikatnoj temi začetka sukoba nerijetko prilazi i kroz određene komične trenutke poput onog u kojem Buddy i njegova rođakinja raspravljaju o katoličkim i protestantskim imenima i kako koga razaznati, no dočim situacija postane ozbiljna, za život prijeteća, biva mu jasno kako se stvari mijenjanju na gore.   

Belfast (2021)

Režija: Kenneth Branagh

Uloge: Jude Hill, Caitríona Balfe, Jamie Dornan, Judi Dench, Ciarán Hinds, Colin Morgan, Lara McDonnell, Gerard Horan, Freya Yates, Josie Walker, Lewis McAskie

Žanr: Drama

Trajanje: 98 min.

Uz brojna, bez sumnje romantizirana, ako ne i izmišljena sjećanja, Branagh scenaristički aludira i na vlastitu ranu opsesiju sedmom umjetnošću kroz kadrove filmova, kako u kinima tako i nekima na malim ekranima.

Crno-bijeli svijet 1969. iznenada poprima koloritne tonove po svakom odlasku u kino gdje Buddy i njegova obitelj očarano gledaju polugolu Raquel Welch u fantasy trešu ''One Million Years B.C.'' ili pak raspjevanom mjuziklu ''Chitty Chitty Bang Bang'', dok se za vrijeme očekivanog okršaja između određenih likova (neću spojlati kojih) u pozadini čuje glazba iz kaubojca ''Twelve O'Clock High''.

No, Branagh nije stao samo na tome već u jednom prizoru nailazimo na Buddyja kako čita strip o Thoru, a mislim kako upućeni dobro znaju da je upravo on redateljski zaslužan za prvu filmsku adaptaciju avantura o plavokosom bogu grmljavine.

Kako bi stvari djelovale posve autentično, casting je sastavljen velikim dijelom od proslavljenih glumaca koji su i sami podrijetlom iz Belfasta, a to su među ostalima Jamie Dornan, Ciarán Hinds i Josie Walker dok je soundtrack ispunjen glazbom slavnog kantautora Van Morrisona koji je također rodom iz spomenutog grada. Tehnički gledajući, besprijekorna crno-bijela kinematografija Harisa Zambarloukosa maestralno lovi ugođaj kasnih 60-ih, a Branagh itekako zna kako i iz kojih kutova ga valjano prikazati.  

Scenografija i kostimografija su također vrhunski iskorištene, no poseban obol daje fantastična glumačka ekipa predvođena otkrićima, malenim Judeom Hillom, odnosno, do sad malo znanom kazališnom glumicom Caitríonom Balfe koja s velikom dozom samopouzdanja tumači Buddyjevu i Willovu majku.

Naravno, Dornan je još jednom potvrdio kako može i zna pokazati puno više negoli smo od njega vidjeli u ljigama poput '’50 Shades of Grey'', dok su veterani Judi Dench i Ciarán Hinds kroz likove bake i djeda filmu donijeli jednu iznimnu dozu topline. I

zuzev nekolicine rijetkih dijaloški patetičnih trenutaka, riječ je o uistinu izvanrednom filmu koji bez ikakve dileme ima svoje zajamčeno mjesto na ljestvici najboljih ovogodišnjih ostvarenja, a tamo će mu društvo činiti i najnoviji, podjednako osobni film talijanskog filmskog mađioničara, Paola Sorrentina.

OCJENA: 4.5/5

Radnja Sorrentinova filma vraća nas u prvu polovicu 80-ih, u živopisni i temperamentni Napulj kojim se sve glasnije šire glasine kako bi u njihov voljeni nogometni klub mogao doći, ni manje ni više već istinski nogometni čarobnjak, Maradona. U fokusu radnje je školarac Fabietto (F. Scotti), momak koji najljepše, ali i pokoje teške trenutke provodi uz užu, a nerijetko i širu obitelj.

Bilo da je riječ o zarukama neugledne rođakinje, smirivanju žučne svađe između psihički nestabilne tete (L. Ranieri) i tetka (M. Gallo) ili zajedničkih gledanja utakmica, Fabietto je sretan premda uskoro sazna kako mu voljeni roditelji (Toni Servillo i Teresa Saponangelo) ipak nemaju tako idiličan odnos. Tek što započne formirati svoj karakter i promišljati o budućnosti, Fabietta i njegovu obitelj zadesi velika tragedija koja mu nepovratno promijeni pogled na život…

Kad god pišem o najnovijem filmu Paola Sorrentina, poput većine kritičara povlačim uz dotičnog neizbježne usporedbe s velikim Federicom Fellinijem, a takav slučaj imamo i ovdje. Ako je film ''La Grande Bellezza'' bio Sorrentinov ''La Dolce Vita'', onda je ''The Hand of God'' iliti izvorno ''È stata la mano di Dio'' definitivno njegov ''Amarcord''.

Naime, dobar dio radnje je baziran na njegovu vlastitom, ali i životima njegove obitelji, rodbine, prijatelja i poznanika, odnosno, događajima koji su mu tih godina (kraj prve i početak druge polovice 80-ih) zauvijek promijenili život.  

The Hand of God (2021)

Režija: Paolo Sorrentino

Uloge: Filippo Scotti, Toni Servillo, Teresa Saponangelo, Marlon Joubert, Luisa Ranieri, Renato Carpentieri, Massimiliano Gallo, Betty Pedrazzi...

Žanr: Drama

Trajanje: 130 min.

Usporedba sa spomenutim majstorom Fellinijem tu ne staje, jer koliko god u ovoj priči bilo istine, postoji i jednako toliko fikcije pa tako u jednom momentu spomenuti redatelj stiže u Napulj kako bi održao casting za svoj nadolazeći film, a na njega se među nebrojenim karikaturama i čudacima prijavi i Fabiettov (Paolov) stariji brat Marchino.

Isto tako valja istaknuti i nadrealnu scenu u kojoj se Fabiettovoj teti tobože ukaže svetac koji je uvjeri kako će konačno zatrudnjeti. Jedna od ključnih figura iliti bolje rečeno mentora u njegovim najtežim trenucima, igrom slučaja ispadne i osebujni napuljski redatelj Antonio Capuano koji mu savjetuje da se nipošto ne smije 'raspasti' i dignuti ruke od života.

Veseli trenuci, a njih u filmu nasreću ima pregršt, ispunjeni su nostalgičnim anegdotama i sočnim psovkama karakterističnima za Talijane, a posebnu dozu humora donose Fabiettova majka koja je uvijek raspoložena za kojekakve 'spačke', odnosno, ekscentrični ispadi šireg dijela obitelji poput onog u kojem 'ispaljena' teta iziritirana neprestanim brbljanjem starog zaručnika svoje rođakinje baci baterije iz njegova govorna aparata u more, a potom se na iznenađenje cijele obitelji razgoliti kako bi se sunčala na čamcu.

Takvih i sličnih momenata nimalo ne manjka i veseli nas što kod Sorrentina možemo konačno gledati jednu posve intimnu, 'prizemljenu' priču u kojoj se na nebrojene načine možemo i sami pronaći ili kroz vlastita sjećanja prizvati slične dogodovštine. 

Atmosferičan, duhovit, ali i podjednako dirljiv, Sorrentinov film je jedno neodoljivo, nostalgično putovanje u prošlost kojom su 'božanstva' poput Maradone igrom slučaja tj. ruke možda čak i promijenili nečiju sudbinu.

Naravno, i ova priča je poput Branaghove u mnogočemu romantizirana, scenaristički u pojedinim segmentima možda i ishitrena (primjerice, navrat-nanos uspostavljen prijateljski odnos s krijumčarem duhana), ali i dalje uvjerljivo filmična i pitka, a to nam u ovim izuzetno stresnim vremenima itekako nedostaje.

''The Hand of God'' se također našao na listi kandidata za Zlatni Globus, naravno u kategoriji najboljeg stranog filma, a koliko su realne šanse da ga u skoroj budućnosti pomiluje sreća i na Oskarima, znati ćemo kad za to stigne vrijeme.

Za sad se svakako može ponosno podičiti trijumfom na ovogodišnjoj Mostri i 'Srebrnim lavom'. Majstorski režiran, napisan onako 'drito iz duše' i s perfektno pogođenim castingom, premda i nije autorov najbolji rad, ovo je svakako jedan od onih koji se ne propuštaju.

OCJENA: 4.5/5