Blagdani su tu, a s njima i posljednja ovogodišnja preporuka za onu famoznu 'best of' iliti bolje rečeno, 'must see' listu. Tu priču pak ostavljam za sam konac godine, a sad se vraćam filmu koji do sad skupio pravi 'naramak' nagrada i tu ne staje.

Yûsuke Kafuku (H. Nishijima) je renomirani kazališni glumac i redatelj specijaliziran za multijezične izvedbe poput Beckettove drame 'U očekivanju Godota'. Njegova supruga Oto (R. Kirishima) nadarena je scenaristica koja najkreativnije inspiracije crpi tijekom intenzivnih seksualnih odnosa sa Yûsukeom.

Tijekom samih snošaja, ona mu prepričava radnju svojeg novog scenarija, no već ujutro je zaboravlja na što je on uz pokoje idejne prijedloge podsjeti. Njihov odnos je naizgled čvrst, pun ljubavi i obostranog razumijevanja, no Yûsuke igrom slučaja jednog dana otkrije kako ga Oto vara s mlađim TV glumcem Kôjiem (M. Okada). Ne želeći izgubiti svoju dragu, on joj zataji svoje saznanje, a kad mu se nakon nekog vremena Oto odluči povjeriti, dogodi se neslućena tragedija.  

Nekoliko godina kasnije, Yûsuke od jednog kazališta iz Hirošime dobiva ponudu za režiju Čehovljeva 'Ujaka Vanje' koju na kraju i prihvati, no ne svidi mu se inzistiranje ravnateljice kazališta da ga zbog njihove poslovne politike na probe i obitavalište vozi profesionalna vozačica Misaki (T. Miura).

Naime, vožnja njegovim starim Saab 900 Turbo automobilom za Yûsukea nije tek obična vožnja već poseban ritual u kojem pripremajući se za nadolazeće predstave preslušava nasnimljene audio vrpce s ostalim ulogama kojima glas uglavnom posuđuje voljena Oto koja sad živi još samo u njegovim sjećanjima.

Kad se na audiciji za jednu od uloga pojavi i suprugin nekadašnji ljubavnik Kôji, Yûsuke nekako svlada emocije i primi ga u glumačku ekipu. S vremenom počne graditi i sve snažniji odnos s Misaki čiji je dotadašnji život jedna tragična i dirljiva priča…  

Drive My Car (2021)

Režija: Ryûsuke Hamaguchi

Uloge: Hidetoshi Nishijima, Tôko Miura, Reika Kirishima, Yoo-rim Park, Dae-Young Jin, Sonia Yuan, Satoko Abe, Masaki Okada, Perry Dizon…

Žanr: Drama

Trajanje: 179 min.

Koliko su knjige, eseji i kratke priče slavnog japanskog pisca Harukija Murakamija filmične i nabijene emocijama, mogli smo se primjerice uvjeriti prije 3 godine kroz briljantni južnokorejski film ''Burning''.

Svoju inspiraciju za slobodnu adaptaciju, japanski redatelj Ryûsuke Hamaguchi (ove godine je impresionirao kritiku i žiri Berlinalea i sa svojim drugim filmom ''Wheel of Fortune and Fantasy'') pronašao je pak u zbirci Murakamijevih kratkih priča ''Men Without Women'' i moram otvoreno priznati kako smo dočekali još jedno remek-djelo. Naime, uz sav respekt spram autoru knjige, valjalo se dobrano namučiti i potruditi kako bi se jednu kratku priču razvuklo na impozantnih 3 sata trajanja, a da se pritom ne osjeti niti jedna suvišna minuta.  

Sve teče polako i glatko, bez neke bespotrebne žurbe, a opet s mnoštvom uzbuđenja i nezaustavljivih vrtloga emocija. Hamaguchi svojeg gledatelja na suptilan način postavlja u položaj kakvog voajerističko promatrača poput lika iz scenarija kojeg Oto tako uzbuđeno prepričava suprugu. Već je sam taj prolog koji traje 40 (!) minuta dovoljan za jedan uistinu kvalitetan srednjometražni film, no klupko priče, odnosa i karakterizacije likova se tu tek počinje polako otpetljavati. 

I kad pomisliš da si sve predvidio, dogode se neke neplanirane stvari koje ti čvrsto stegnu onu famoznu knedlu u grlu i osjećaji te jednostavno preplave. Dodaš li k tome i neizbježnu simboliku (lokacije, automobil, Čehov…) i poetičnost, ostaješ hipnotički prikovan uz ekran i želiš da film samo traje i traje.

Hamaguchi ni u kojem momentu na gubi kontrolu nad pričom i točno zna gdje joj je početak, a gdje kraj. Likove strpljivo skriva sve do savršenog momenta u kojima nam 'prosipaju' svoje duše i sudbine, otvoreno dijele sve svoje frustracije, krivnju, ali i bol.  

Nespojive duše se tako povezuju i nadopunjuju, a da li na kraju svjedočimo njihovom 'happy endu' ili dublje tonu u ponor krivnje, neću vam otkriti. Reći još samo kako iza ovog filma stoji mnogo ljubavi i talenta, kako ispred, tako i iza kamere.

Tko god kaže kako ove, ali i prijašnjih godina nije pogledao niti jedan kvalitetan film, taj se može slobodno okrenuti sapunicama i površnim budalaštinama jer izdvojiti nekoliko desetaka odličnih filmova u jednoj godini nije više nikakav bauk već slatka muka.

Hoće li Japan nakon duže pauze dobiti novi zlatni kipić, rano je za reći, no ako se to i dogodi, bit će itekako zasluženo. Ako ga Akademija ipak zaobiđe s svojim kipićem, mislim kako su tri osvojene nagrade na ovogodišnjem Cannesu puno više od same utjehe.

OCJENA: 5/5