COVID-19! Treba li navoditi neki drugi, veći, bolji razlog zbog čega određene filmove čekamo kao ozebli sunce? Prokleti virus paralizirao nas je u svakom pogledu, radosne vijesti dobivamo na kapaljku, a globalno duševno stanje je ravno onom iz doba Velike depresije.

Malo i nikako se piše o nekim vedrijim temama, a ako ih i ima, one ostaju zakopane u sjeni vražjeg crnog korona oblaka i nebrojenih 'spamova'. Brojni filmaši su se u cijelom tom ludilu mahom pogubili i našli pred gotovim činom prodaje duše đavlu (čitaj. streaming servisima), dok su drugi zastali sve nadajući se konačnom svršetku ove iscrpljujuće noćne more.  

Postoje srećom i oni 'treći', pojedinci koji i inače plivaju kontra najsnažnijih struja i trendova i ne odstupaju od svojih unikatnih vizija ma koliko god dugo im vremena trebalo da ugledaju velika platna kinodvorana. Jedan od takvih, posljednjih pasioniranih filmskih romantičara je i osebujni Wes Anderson, najomiljeniji holivudski čudak koji ne odustaje od svojeg prepoznatljivo uvrnutog, ali i uistinu posebnog stila. Njegov najnoviji film, ''The French Dispatch'', čekali smo zbog gore navedenog razloga i previše, no čekanje nas je u konačnici velikodušno nagradilo.  

Nakon iznenadne smrti glavnog urednika magazina ''The French Dispatch'', Arthura Horowitza Jr. (B. Murray), sukladno njegovoj oporuci, dopisništvo se zatvara, a tisak će u prodaju izbaciti još samo specijalno oproštajno izdanje s nekoliko odabranih članaka najistaknutijih članova redakcije. Prve stranice su tako pripale Herbsaintu Sazeracu (O. Wilson), putopiscu koji nas vozeći se biciklom upoznaje s najznačajnijim atrakcijama i poviješću francuskog gradića Ennuia, mjestu u kojem se među ostalim nalazi i njihovo dopisništvo. 

Druga priča pripada J.K.L. Berensen (T. Swinton), likovnoj kritičarki koja nas povodom retrospektive radova Mosesa Rosenthalera (B. Del Toro) upoznaje s njegovim životom i karijerom, odnosno, afirmacijom unutar zatvorskih krugova za koju je zaslužan prodavač umjetnina, prepredeni Julien Cadazio (A. Brody).

U trećem pak članku, cijenjena novinarka Lucinda Krementz (F. McDormand) radi reportažu o studentskim nemirima i njihovom predvodniku Zeffirelliju (T. Chalamet). Kroz praćenje tih apsurdnih događaja, Lucinda doživi i neočekivanu romansu.

The French Dispatch (2021)

Režija: Wes Anderson

Uloge: Bill Murray, Benicio Del Toro, Frances McDormand, Jeffrey Wright, Tilda Swinton, Owen Wilson, Timothée Chalamet, Mathieu Amalric, Adrein Brody, Léa Seydoux, Stephen Park, Liev Schreiber, Edward Norton…

Žanr: Komedija, drama, romantika

Trajanje: 107 min.

Završni članak dopao je svestranog Roebucka Wrighta (J. Wright), novinara specijaliziranog za gastronomske priče, a ovom prilikom nam je ispripovijedao svoju najbizarniju, onu vezanu za policijskog komesara (M. Amalric), njegovog znamenitog kuhara Nescaffiera (S. Park), ali i jednu otmicu…  

Gdje krenuti? Najambiciozniji projekt Andersonove impresivne karijere dugo mi je tutnjao kroz misli i trebalo je proći dobrih nekoliko minuta nakon odjavne špice da se i ostatak skromno popunjenog gledališta ustane iz svojih sjedala. Valjalo je malo umiriti mozak od te pozamašne količine informacija, verbalnih i kreativnih dosjetki, priča koje vješto plešu tango na tankoj granici apsurda i bizarnosti, drame i komedije, a sve to još dodatno začinjeno nostalgijom, romantikom i euforijom, snažnom vizualnom i glazbenom pozadinom, besprijekornim glumačkim izvedbama.

Što zbog COVID-a, što zbog njegova drugog izleta u vode animacije (op.a. ''Isle of Dogs''), na najnoviji Andersonov igrani film čekali smo dugih sušnih 7 godina, no tolika prisilna pauza nije nimalo ostavila traga na njegovoj kreativnosti. Dapače, mnogi autori bi posrnuli nakon svojeg najpriznatijeg uratka (''The Grand Budapest Hotel''), ali ne i Wes Anderson.

On se vraća još zaigraniji, slobodniji i otkačeniji nego ikad i u svojoj umnoj tvornici ideja slaže onu davno nedosanjanu, savršenu vinjetu i posvetu sad već zaboravljenom dobu slobodnog i najiskrenijeg novinarstva, ali isto tako i umjetnosti, francuskoj kulturi i gastronomiji. Naravno, ta ljubavna razglednica satkana je od uvrnutih i briljantnih priča koje odišu nostalgijom, humorom, bizarnostima, u dobroj mjeri i romantikom.   

Inspiriran radom omiljenog mu časopisa 'New Yorker' i njegovih, u mnogočemu revolucionarnih dopisnika i novinara koji su uvelike modelirali likove u filmu, scenarij (u suradnji s frendovima Romanom Coppolom, Hugom Guinnessom i Jasonom Schwartzmanom) za centralni lik postavlja, ako tako uopće možemo reći jer glavnog lika niti nema, jest onaj Arthura Horowitza Jr.-a (tumači ga dakako Andersonov neizostavni miljenik Bill Murray), urednika koji ne sputava kreativnost svojih novinara već ih bezuvjetno podržava i radije izbacuje za egzistenciju im nužne oglase negoli krati njihove članke, eseje ili reportaže. Glavna krilatica mu je -Piši kao da to zaista misliš.-, a oni to itekako znaju pokazati. 

Svaka priča je unikatna, suluda i specifično prikazana, a Anderson im je prišao koristeći sve moguće tehnike kadriranja, filmskog formata i stila. Crno-bijele ili obojene jarkim bojama (nekako prevladava plava), sulude scenografije (nerijetko i klasične teatralne) i kreativnim rješenjima poput ubacivanja animacije u tehnički, ali i budžetno zahtjevne sekvence, imitacije TV studija ili memorijalne ceremonije, Anderson se sam pustio s lanca i dojam zadivljenosti njegovim scenarističkim i dijaloškim rješenjima ne napušta vas od prve do posljednje scene.   

Naravno, atmosferu kao i uvijek podiže zabavna glazbena podloga čestog mu suradnika Alexandrea Desplata, no nije on jedini. Anderson u svoju 'filmsku obitelj' već desetljećima prima i ne otpušta lako i ostale majstore zanata poput snimatelja Roberta D. Yeomana ili montažera Andrewa Weisbluma, dok glumci doslovce čekaju u redu kako bi dobili makar i dragocjenu minutu u njegovom filmu. 

Kod nekih zvučnijih redatelja s debelo većim budžetima, jedna Elisabeth Moss, Willem Dafoe ili Edward Norton ne bi zasigurno dobili mrvice kao što je tu slučaj, no oni su svejedno sretni što su na bilo koji način mogli sudjelovati u ovakvom umjetničkom postignuću. Kad bi već izdvajao neku od priča, osobno me najviše dojmila ova posljednja s fantastičnim Jeffreyem Wrightom, jer ispod površine te naizgled apsurdne 'gastro priče' s otmicom i komičnim okršajima i potjerom, leže i neke ozbiljnije teme poput rasne i spolne diskriminacije tipične za taj period.

Moglo bi se o ovom, uistinu posebnom filmu, ispisati još štošta, kvragu, pa i samo nabrajanje glumaca bi se razvuklo na pola stranice, ali najbolja preporuka jest ta da se izvučete iz kuća i uputite u kina kako bi ga pogledali u svoj njegovoj raskoši. Možda sam osobno pre pristran kad je Anderson u pitanju, no uvjerenja sam kako će se iskreni filmoljupci bez prigovorno složiti sa mnom u konstataciji kako je riječ o jednom od najboljih filmova godine. 

OCJENA: 5/5