Mlada generacija je svjesna da više ni od roditelja nemaju pomoć, osjećajući da bi oni sada roditeljima trebali pomoći, što im nije moguće

U stečajnoj generaciji djeca i mladi više nisu isključeni iz agonije egzistencijalne drame njihovih roditelja, koji rade a ne primaju plaće, u agoniji čekanja zaposlenja (nakon otkaza) ... Drama ''stečajne generacije" ugrožava  djecu i roditelje.

 Nezaposlenost je ''okidač" današnje ''bumerang generacije"

Nezaposlenost je jedan od najozbiljnijih društvenih problema, koji je sve do prije koju godinu selektivno najviše pogađao mladu generaciju. Dodatni problem je što su nezaposleni mladi u usporedbi sa zaposlenima (u pravilu) kvalificiraniji, a vrijeme čekanja na prvo (i odgovarajuće) radno mjesto sve više prolongira.

U najmasovnijem općem štrajku u Italiji na ulice su izašli mahom mladi ljudi koji su se usprotivili odluci tadašnjeg premijera Silvija Berlusconija da se produži radni vijek s pedesetsedam nas šezdesetpet godina starosti, odnosno pravo stjecanja mirovina s napunjenih četrdeset godina radnog staža. To su štrajkaši opravdano nazvali «atak na mlade» koji se u Italiji poslije diplomiranja zapošljavaju u prosjeku s dvadesetosam godina.

Tijekom mučnog procesa čekanja prvog posla mladi su znali da im jedino ostaju roditelji na koje se mogu osloniti. Durkheimovim jezikom kazano, mladi su s obzirom na očekivanu organsku solidarnost s državom ostali ''kratkih rukava'', a prevladavala je mehanička solidarnost u krugu obitelji. Tako se roditeljska skrb o djeci prolongirala i na godine kada ta ''djeca'' pređu tridesetu. Ovakva zavisnost mladih od roditelja predstavljala je snažnu zapreku na putu ostvarenja osobne i građanske samostalnosti.

Kad se uz ovaj čimbenik uloge obitelji imaju na umu činjenice da velik broj nezaposlene mladeži radi na neadekvatnim i slabije plaćenim poslovima, nego što bi to trebalo odgovarati njihovim stvarnim kvalifikacijama, da im je poznat (naslijeđen) sustav zapošljavanja ''preko veze'' te da nisu uključeni u savladavanju objektivnih društvenih poteškoća na području  prava na posao, onda je i razumljiva činjenica nastanka današnje ''bumerang generacije''.

Od paternalizma do ''stečajne generacije"

U Hrvatskoj jedna trećina dugotrajno nezaposlenih ima više od pedeset godina. Starosna diskriminacija postaje najrasprostranjeniji oblik diskriminacije na tržištu rada.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ), u vrijeme socijalizma je manje od pet posto nezaposlenih građana Hrvata imalo preko pedeset godina. Prije jedanaest godina bilo ih je dvanaest  posto, do 2010. godine postotak se udvostručio, a danas narastao na 27 posto!

Kako sam u uvodu teksta konstatirao, ranije je postojao fenomen paternalizma kada su roditelji o svojoj ''deci" skrbili i kada su pronašla prvo radno mjesto. Roditeljska skrb se nastavlja(la) jer unatoč zaposlenju ta ista ''djeca" nisu se (bila) u mogućnosti osamostaliti. Sada se stvar značajno usložila sa ''stečajnom generacijom".

Zadnjih godina imamo epidemiju s obiteljima gdje roditelji ne mogu skrbiti više ni o sebi niti o svojoj djeci.  Na tisuće ''starijih" radnika ne mogu pronaći posao jer (još) nisu stekli pravo na mirovinu i jer su zarobljeni u bezizlaznoj situaciji preživljavanja na rubu siromaštva. To će imati dva, najvjerovatnija, ishoda za mladu generaciju: Prvi je novi odljev mozgova, kao nikada do sada. U drugom slučaju imat ćemo mlade koji ostaju, proživljavajući sa svojim roditeljima agoniju preživljavanja, što će izazvati dodatni val nemira i (auto)destrukcije. (Vidjeti Slobodnu Dalmaciju od 24. travnja, str. 4. i 16.)

Ova mlada generacija je svjesna da više ni od roditelja nemaju pomoć, osjećajući da bi oni sada roditeljima trebali pomoći, što im nije moguće. To je dvostruko složenija situacija od ''paternalizma". Mladi žive u državi/ma koja/e ih tretiraju kao problem, a izlaza nemaju.

Agonija neizvjesnosti je već uočena s porastima samoubojstava. Istraživači će tek otkrivati posljedice ''stečajne generacije" (u suvremenim obiteljima), a psihijatrima posla kao nikada!