U staroj Grčkoj je postojalo „vijeće mudraca“, kao danas u Švedskoj ili Danskoj, gdje znanstveni savjetnici (iz resornog ministarsta) ne znaju za poveznicu „umirovljenja“ s kronološkom dobi, dok ih je naš ministar Jovanović (u medijima) već otpisao!

Statistike starosti i starenja u Europi i kod nas

Demografi predviđaju da će Italija, Njemačka, Francuska i Velika Britanija (četiri najveće zapadnoeuropske države) imati više od 10 posto stanovnika starijih od osamdeset godina do 2050. godine, a u Hrvatskoj predviđaju da će do tada biti više od 26 posto osoba starijih od 65 godina. Posljedice starenja neki smatraju vremenom demografske eksplozije starijega pučanstva u Europi..Tako na pr. neki Europu već nazivaju "starom damom".  

      

Populacijska predviđanja Ujedinjenih naroda govore da će u razvijenim državama svijeta svaka sedma osoba do 2030. biti starija od šezdeset godina. Odatle znanstvenici zaključuju kako će demografska depopulacija odrediti sudbinu razvijenog svijeta.

Danas je nešto manje od 15 posto stanovnika u Hrvatskoj starije od 65 godina i oko 800 tisuća stanovnika u dobi između 5o i 6o godina. Broj umirovljenika i nezaposlenih popeo se na 1,5 milijuna, što  je 2% više od broja zaposlenih. Za ekonomski prosperitet jedne države je princip da je broj zaposlenih znatno prelazi (združene) brojke umirovljenika i nezaposlenih. Tako je bilo i u Hrvatskoj do prošle godine kada se se odnos preokrenuo. Statistike kažu da zaposleni u Hrvatskoj "uzdržavaju" jednak broj nezaposlenih i umirovljenika. Imamo znatno slabiji omjer umirovljenika i zaposlenih koji se danas skoro izjednačio, dok je 1993. godine na jednog umirovljenika bio 1.5 zaposlenik.

Ta "tiha revolucija" starosti i starenja nadilazi demografske podatke. Ona ima višestruke implikacije: socijalne, ekonomske, znanstvene, kulturološke i psihološke.

Društvena i pojedinačna nebriga

I dok stariji uštede svaku kunu za svoje unuke i praunuke odnos mlađih prema starijima je sve više nehuman. Nemali broj liječnika svjedoči kako djeca sve češće zadržavaju roditelje na bolničkom tretmanu, iako nema uvjeta za hospitalizaciju, samo da bi ga/ih se riješili i da ne bi skrbili za njih u svojim domovima. Mnogi ne žele ni snositi troškove njihova smještaja u Domove „za starce" i/ili udomljavanja.

U Hrvatskoj samo Caritas i rijetki entuzijasti, (izvaninstitucionalno) skrbe o starijima i nemoćnima. U Zagrebu ima gotovo 120 tisuća starijih osoba koji traže ili trebaju pomoć od drugih. Od ukupno, gotovo, 200 tisuća zagrebačkih umirovljenika su jedna trećina samci, od kojih su sedam posto djelomično nepokretne osobe i koje ovise o pomoći obitelji ili specijaliziranih društvenih ustanova.

Žalosna je činjenica da u našoj svijesti ostaje neizbrisiv trag primitivizma da se na predstavnike treće životne dobi gleda kao na bespomoćne i beskorisne ''starce''. U „trećoj životnoj dobi" spadaju i young olds (koji se prema demografima nazivaju oni od 65 do 75 godina). Te „mlade starce", treba otpisati, kao na pr. znanstvene savjetnike, koje bi naš ministar Jovanović sada umirovio s napunjenih 65 godina života i „zamijenio" znanstvenim novacima!?

Znade li ministar Jovanović da Hrvatska rapidno zaostaje (u postotku) s redovitim profesorima na Europskim sveučilištima, da je vrijeme stjecanje docenture kod nas u prosjeku za deset godina kasnije nego „vani", da su plaće naših sveučilišnih profesora neusporedivo manje a mirovine ponižavajuće u odnosu na države na koje se poziva?

Prije pola godine je moj kolega u statusu redovitog profesora, (znanstvenog savjetnika) otišao u „zasluženu" mirovinu s 65 godina života i 42 godine radnog iskustva. Mirovina mu je manja je 4.900 kn. Istovremeno, Sveučilište u Zadru i moj matični Odjel ne raspisuje/u natječaj jer nema(ju) nikoga (!) u Hrvatskoj tko bi istog zamijenio s istim znanstvenim zvanjem. Posljedica je da Sveučilište, a ponajviše studenti ispaštaju.

U staroj Grčkoj je postojalo „vijeće mudraca", kao danas u Švedskoj ili Danskoj, gdje znanstveni savjetnici (iz resornog ministarstva) ne znaju za poveznicu „umirovljenja" s njihovom kronološkom dobi. Njihov angažman je trajan, kako na sveučilištima tako i kao savjetnika u vladama, danas kod nas iznimno rijetkih- „privilegiranih"- prof. emeritusa.

 Dodatne stigmatizacije starijih

U Hrvatskoj se računa da je jedva dva posto starijih osoba obuhvaćeno tretmanom u domovima koji skrbe za tu kategoriju pučanstva. Nisu samo tome krive samo predrasude, nego i slab rad sa starijim osobama u izvaninstitucionalnom tretmanu.

Još je (sciodemokratska) Račanova Vlada donijela posebnu diskriminirajuću odluku za umirovljenike o plaćanju tzv. dopunskog zdravstvenog osiguranja, (u tadašnjoj visini od 50 kn mjesečno), a da su ti isti ljudi morali plaćati liječničke usluge! Danandanas preko dvije tisuće tzv. udomiteljskih domaćinstava u Hrvatskoj nemaju valjane isprave za rad jer nemali broj tih istih udomitelja nemaju završenu osnovnu školu!? A Zakon je jasan jer kaže da je minimalna srednja stručna sprema za rad sa starijim osobama. Domovi za starije, osobito u urbanim sredinama, su prava lutrija i financijski nedostupna većini umirovljenika. Zato je za svaku pohvalu činjenica da u Zagrebu nešto više od desetak neprofitabilnih udruga koje starijim osobama pomažu u kućnim poslovima, elementarnijim zdravstvenim uslugama, kupovini osnovnih namirnica...

 Demokratičnost jednog društva se može mjeriti i stupnjem senzibiliteta za starije osobe. Država koja kani biti demokratična ne zna za  prognanike života, sporedne, neupotrebljive, niti optisanu starčad.. Ujedinjeni narodi su još prije tri desetljeća proglasili Svjetski dan starijih osoba s pet temeljnih zahtjeva: nezavisnost, sudjelovanje, zdravstvena skrb, osobno ostvarenje i dostojanstvo! Ako je mladost radost, onda je starost mudrost i mašta. Mudrost je proizvod iskustva ili poziv za obnovu odanosti životu. Zaključujem poučnim citatom: „Pomažeš li usamljenima, ne možeš biti usamljen„ (John M. Tempelton)