S mladošću idu neznanje, glupost i arogancija. Ako je mladost ludost, onda je starost mudrost i mašta.

Ovo je vrijeme najmasovnijeg porobljavanja u kojem se gubi najvrijednije: Djeca i mladi su nam (dobrano) „zatrovani". Već su preuzeli stil života s nametnutim konzumerizmom i egoizmom. Od ranijih klinaca koji su bili odgajani u zaštitničkom (roditeljskom) okruženju i bivali „mimoze", sada su na putu da postanu (ili već jesu) mali monstrumi, neosjetljivi na patnje drugih.

 Jesmo li spremni priznati tko smo i što bili u mladosti?

Koliko smo spremni priznati da smo u mladosti bili povodljivi, neinvetivni i izgubili zatiželju i iskrenost iz djetinjstva? Što je ostalo od te mladosti? Stara kineska poslovica kaže da je „svijet zanimljiv onoliko koliko si znatiželjan". Znatiželja je karakteristika djetinjstva, nastavlja se eksperimentiranjem sa životom u mladosti, a postaje mudrost u starosti. H. Balzac u knjizi „Sjaj i bijeda kurtizana" je zapisao:„Kada ti neka osoba izazove dojam da si tek rođen od tog trenutka moraš znati da si u djetinjstvu".

Američki književnik Henry Miller u svom eseju „Uz svoj osamdeseti rođendan" uskliče: „Sasvim sigurno nikad ne bih poželio da se vratim u tinejdžersko doba, jer ono što se naziva mladošću nije mladost. To je prije nalik na prijevremenu starost"! Slično je izrekao i Picasso: „Čovjek počinje biti mlad u šezdesetima, ali je kasno samo zato jer ga društvo odbacuje". Miller otkriva kako je za života izgubio mnoge iluzije, ali nikada i neutaživu radoznalost. U njegovu eseju konstatirao i ovo: „Ono što nedostaje u našem današnjem svijetu jesu uzvišenost, milosrđe i ljepota. Najteža stvar za svakoga je da se uzdrži od pokušaja da uredi svijet po svom ukusu kao i da prihvati svoje bližnje onakvima kakvi jesu, bez obzira jesu li dobri, zli ili ravnodušni".

S mladošću ide i neznanje, glupost i arogancija. Koliko ima danas mladih koji izrabrljuju svoje roditelje, odbacujujući sve autoritete? Je li to postaje usud života suvremene mladeži? Naravno, oni nisu krivi, jer smo im mi stariji ponudili model egocentrizma. Mlade nismo naučili da je  „poraz  važan dio učenja" (Wendell Philips).

Meša Selimović u svom romanu „Derviš i smrt" konstatira da je „ukopavanje pravi početak starenja, a čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati." Ruski književnik Mihail Ljermontov kroz portretiranje glavnog junaka Pečorina u njegovu romanu "Junak našeg doba" opisuje sudbinu odrastanja mladog naraštaja... Pečorin je bio neobičan i nadaren čovjek koji je zbog teških društvenih okolnosti ostao odbačen od društva. Propao je zato što ga je mučio dvostruki moral u svijetu.

Vjerujem da problem današnje mladeži leži upravo u riječima kojima Pečorin opisuje sebe: „Svi su na mom licu vidjeli znake ružnih osobina, kojih nije bilo u mene, ali su pretpostavljali da ih imam, pa su se pojavile. Bio sam skroman, pretvorili su me da sam lukav, pa sam se povukao u sebe. Snažno sam osjećao dobro i zlo, ali nitko me nije mazio, svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo. Bio sam spreman zavoljeti cijeli svijet, ali me nitko nije shvatio, pa sam naučio mrziti. Moja siva mladost protekla je u borbi sa samim sobom i sa svijetom, plašeći se podsmjeha, sakrivao sam svoje najljepše osjećaje na dnu srca - i ondje su umrli. Govorio sam istinu. Nisu mi vjerovali, pa sam ih počeo varati. Postao sam moralni bogalj" Slično je i Milan Kundera u svom romanu „Šala" opisao karakteristike mladih, koje su danas iznimno aktualne: „Mladost je užasna . To je pozornica po kojoj u najrazličitijim kostimima hodaju i izgovaraju naučene riječi koje tek napola razumiju, ali kojima su fanatično odani. To je igralište fantazirane mase kod kojih se imitirane strasti i postavljene uloge pretvaraju u katastrofično stvarnu stvarnost".

Sebičnost  kao  vrlina

Suvremena civilizacija nameće koncept sebičnosti kao vrline, gdje se uspjeh mjeri po materijalnom bogatstvu, slavi, satusu i primanjima.  Mladi ljudi su „materijalistički nastrojeni i zauzimanju skeptičan stav prema idealima, a naročito prema entuzijazmu pripadnika starije generacije.„ (K. Lorenc).

Ako je mladost ludost, onda je starost mudrost i mašta. Mudrost je proizvod iskustva ili poziv za obnovu odanosti životu. „Ovo putovanje je povratak u mladost koji je inicirala svijest o starosti". (Zoran Ferić) Mudar čovjek zna misliti i čekati. Walter Russell je to ovako sažeo: "Sve dok čovjek ne nauči izgubiti sebe, ne može se pronaći". Vreva života mladih koji žive u urbanim sredinama sliči „močvari života" ili „vrtu samoće". (M. Mazzantini). Tzv. razvijeni svijet je „spaljen iznutra" i  umoran od „banalnosti života" (Mazzantini).

Najgore je što ljudi, sve više mladi postaju imuni na sve što (im) se događa. Većina se miri sa „sudbinom". To nije sudbina, to je nametnuti stil života prepoznatljiv u sebičnosti, skeptičnosti i/ili rezigniranosti. „Karakter se ne može razvijati u lagodi i tišini" (Hellen Keller). Takav karakter jer parliziran sadašnjošću i prolaznostima, gdje mladi „bivaju u svojim nadama razočarani, u svojim iščekivanjima prevareni." (Johann Wolfgang von Goethe). Suvremeni čovjek obuzet je sobom i svojim „problemima". Nije osvijestio istinu da svijet oko sebe gleda prema svojim uvjerenjima, stereotipima i sjvetonazorima, utisnutih u mladosti. Osim mudrih ljudi, još se samo hrabri građani i djeca pitaju i čude. „Dijete je nevinost i zaborav, stalno otpočinjanje i igra. Otvorenost i neposrednost djeteta otkriva samu planetarnu strukturu i sam bitak svijeta" (F. Nietzche).

Onaj tko nema potrebu za  (djetetovim) čuđenjem i pitanjima, taj je izgubio sebe. Mašta i/ili znatiželja najveće su ljudske vrline. Trebamo ih pronalaziti i podržavati, osobito kod djece. Mašta nije vezana za kronološku dob. Čovjek može biti star i u mladosti, ukoliko nema mašte, hrabrosti, kreativnosti i slobode.