Vijesti .hr / Ostalo / Kolumne

Nekih godinu i pol nakon projekcije superherojskog okršaja Batmana i Supermana (op.a. ''Batman v Superman: Dawn of Justice''), brojni (a pri tome mislim većina) kritičari i fanovi 'Marvela' su ponovno istresli nezavidnu količinu pljuvačke, pogrdnih i posprdnih riječi na novi 'DC-ev' pokušaj pariranja mrskim rivalima, tj. u ovom slučaju njihovoj 'najzlatnijoj koki' zvanoj ''The Avengers''.

Mrak je polako proždirao dnevno svjetlo, dan je postajao noć, a ja sam se do posljednjeg trenutka lomio oko odluke koji filmski novitet pogledati u kinu.

Teško je u posljednje vrijeme (a bogami, traje li ga i traje) otvoriti neki portal ili novine, a da nas u depresiju instantno ne bace naslovi koji se tiču Todorića i inih 'Agrokorića'. Brže-bolje 'skrolaš' do sportske rubrike i kulture, no niti tamo ništa pametno za pročitati.

Tko bi rekao da je prošlo gotovo punih 5 mjeseci otkako smo u kinima imali prilike pogledati neko 'superjunačenje' (op.a. ''Wonder Woman'')?

Vrijeme je tata za pismo, ali drugačije pismo. Nisam više osamljena i nisam više ljuta. Naučila sam da djeca ne moraju biti žrtve samoubojstava nekog roditelja. Naučila sam ćale - puno toga. Uh, da znaš ljubimicu je boljelo. Boljelo je do leđenja krvi u žilama.

Kad bih vas netko zatražio da mu kroz par riječi definirate filmove osebujnog redatelja Darrena Aronofskog, siguran sam kako bi poznavatelji njegova opusa kao iz puške ispalili prodorne i proganjajuće 'epitete' poput: kontroverzan, uznemirujući ili mračan.

Palo mi na pamet prije par tjedana generaciji pokloniti miks (nazovimo ga “Rio”) i nikako odlipiti dalje od prve stvari. Ono, George Michael “Freedom ‘90” i onda… WTF. Zapelo.

Sve češće jednostavno ostavljam. Ne borim se nego ostavljam. Ostavljam mjesta, odnose, ljude, prošlost... Shvaćam da nam je tako svima bolje. Ostavljati jer nemaš mu*a, znači da nisam pokušala, ali postoji ona granica gdje si dao i kosti i krv i gdje je najmudrije ne promijeniti onog kraj sebe, nego sebe.

Poštovanje spram fantastičnom glumcu Michaelu Fassbenderu i redatelju Tomasu Alfredsonu zadržalo me ovog tjedna daleko od kinodvorana jer jednostavno nisam imao srca svjedočiti njihovom po svemu sudeći (kako od strane kritike, tako i fanova knjige) zajedničkom porazu zvanom ''The Snowman''.

Jutros sam išla po stvari za planinu. Jer je akcija u Lidlu. I ne mogu vjerovati da živim u narodu gdje je to kao sramota.

Prije nekoliko dana vozim kući prijatelja svojim automobilom. I on ti meni, (a baš je „naša crkvu za Boga molit“) - Ti si rijetka samohrana majka u Zadru koju bi svi muškarci htjeli.

Dok sjedim za svojim računalom, pokušavam pronaći pisani način da kroz slova izbacim dušu, osjećaje koji su se nagomilali i još uvijek prožimaju moj um i tijelo. Zaklopim li na trenutak oči, ponovno se vraćam u tako nesavršeno savršen distopijski svijet otuđenosti i emocija.

Često me određeni filmoljupci znaju priupitati za preporuku nekog dobrog trilera, no kako su mnogi od tih istih 'alergični' na bilo koju svjetsku kinematografiju izuzev holivudske, rijetko im pronađem neki hvale vrijedan naslov. Od prošlog tjedna potrazi takvog 'kapitalca' je stigao kraj, a za to je zaslužan isključivo jedan od ponajboljih scenarista današnjice, Taylor Sheridan.

Konačno nas je 'potrefio' i filmski kino tjedan u kojem su nas distributeri bacili na slatke muke.

Nakon puna dva mjeseca ubijanja moždanih stanica holivudskim 'papi lova' filmovima (doduše, bilo je među istima i dosta dobrih i zabavnih naslova), došlo je vrijeme za pauzu uz nešto posve drugačije.

Crveni baloni, klaunovski kostimi, tematski obilasci zastražujućih ruševnih zdanja i nezapamćena viralna kampanja slikovito su nas upozorili i podsjetili kako je nakon pustih godina čekanja u kina konačno stigla filmska adaptacija popularnog romana ''It'' slavnog horor (među ostalim) pisca Stephena Kinga.

Ne želeći prekinuti niz ljetnih, neobavezujućih filmskih razbibriga, preskočio sam pretencioznu adaptaciju romana ''Tulip Fever'' te sam još jednom 'pustio mozak na pašu' nadajući se kako akcijska komedija ''The Hitman's Bodyguard'' nije baš sve svoje adute 'spucala' već u samim najavama filma.

Nema tu neke filozofije, stvar je posve jednostavna. Čim se film o kojem ću vam kazati riječ-dvije prvi put prikazao (tamo početkom ožujka na festivalu 'SXSV'), kritičarima i filmofilima su počele curiti sline od zadovoljstva i svi su u jedan glas klicali kako je Edgar Wright učinio nešto čudesno.