Vijesti .hr / Ostalo / Kolumne

Svako toliko susrećemo se sa životnim izazovima koji pred nas stave pitanje da ili ne. Sigurna sam da je većini problem izreći onu suprotnu, negacijsku riječ zbog straha. Ima i vas koji to s užitkom napravite jer ste samosvjesni. Upravo zbog toga što sam i ja sebi nakon dugo godina osvijestila moć te riječi, želim reći pokoju „pametnu“ o toj odluci.

Vagao sam neko vrijeme između gledanja još jedne adaptacije priče Williama A. Wellmana i Roberta Carsona (op.a. ''A Star Is Born'') i Hardyevog izleta u vode super (anti)junaka i na kraju sam se odlučio za potonje.

Ovih dana pitam se zašto sam uopće studirala. Osjećam se kao da u rukama držim štafetu koju nikome ne mogu predati. Najviše zbog propale nade da ću odmah po završetku pronaći posao. Naglašavam posao jer u mom slučaju pronaći posao u struci polagano postaje nemoguća misija.

Kako ste i sami mogli primijetiti, kroz ljetne mjesece sam uglavnom izbjegavao odlazak u kino jer, ruku na srce, izuzev posljednjeg nastavka iz franšize ''Mission: Impossible'', odnosno ''The Incredibles'', malo koji holivudski 'no-brain' poluproizvod me mogao otjerati s plaže u poluprazne kino dvorane.

Negdje na polovici ovog filma, bio sam u pravom transu, filmofilskoj ekstazi koja me je brzo trgnula i natjerala na razmišljanje. Kako ovakvu divotu dočarati široj gledateljskoj publici koja žudi isključivo za brzo zaboravljivom razbibrigom?

Možda i jest prošlo gotovo tjedan dana otkako je festival kratkog filma u Betini utihnuo, no snažni dojmovi se ni u kom slučaju još nisu slegli. Dapače, ideje i promišljanja o budućnosti ove manifestacije djeluju optimistično i inspirativno. Kako je to moguće?

Prvotna ovotjedna ideja je bila počastiti se dozom straha uz po najavama sudeći zastrašujuću ''Časnu'', no to će ipak morati malo pričekati pošto se ne tako daleko od Zadra nam grada događa nešto izvanredno i bila bi prava šteta propustiti takvo što.

Otkako su pokretne sličice (čitaj. kinematografija) prvi put 'zaludile' čovjeka, postoji neuništivi impuls za gledanjem uzbudljivog (među ostalim, dakako) sadržaja, a prizori pljački i krađa (prve su naravno viđene u nijemim westernima) su dozu spomenutog uzbuđenja podigle na neku apstraktnu visinu.

Za života smo možda imali prilike nagledati se hrpetine izvanrednih zatvorskih drama, no da se u tom intrigantnom podžanru uvijek mogu pronaći neke, do sad neprožvakane teme, dokazuje i hvaljena biografska drama Jean-Stéphane Sauvairea ''A Prayer Before Dawn''.

Ukoliko ne želite baciti brdo love kupujući ulaznice za budalaštine tipa ''Meg'' ili ishitreni i nepotrebni nastavak inače posve solidnog akcijskog krimića ''The Equalizer'', spremio sam vam jednu malu poslasticu iz svijeta uvrnutih crnih komedija.

Pakao na Zemlji. Kad bismo bacili pogled na događaje koji nas okružuju posljednjih 15-ak (i više) dana kroz onu crnu, pesimističnu vizuru tumačenja stvari, da, rekli bismo kako nepovratno srljamo u propast.

Već treći put započinjem s pisanjem ovog teksta i bezuspješno se borim pronaći prave, bombastične riječi koje bi mi olakšale opis ludila kojem sam sinoć svjedočio u ugodno rashlađenoj kinodvorani. Dragi moji filmoljupci, za ovaj, već 6. (!) nastavak iz ultra popularne franšize više neće biti dovoljno obično klanjanje i hvalospjevi.

Asfalt prži, cvrčci zaglušujuće buče, znoj se cijedi iz svake pore na tijelu, a ja sanjarim o hladnom filmskom desertu. Svaka čast ekipi zaslužnoj za nastavak popularnog mjuzikla ''Mamma Mia!'', no to nije 'par postola' za potpisnika ovih redova.

Prije nekoliko tjedana prijatelj, inače, strastveni ljubitelj filmova me upitao: - Hoće li se ovo ljeto išta pametnog pojaviti u kinima?

Kad se prije nešto više od mjesec dana u sklopu posljednjeg izdanja zagrebačkog ''Animafesta'' prikazao Andersonov ''Isle of Dogs'', malo tko je vjerovao kako će to biti možda i posljednja prilika da ovaj fantastičan film pogledamo na velikom platnu.

Mesarske kuke, motorne pile, maske, noževe, britve i kojekakve spravice za masakriranje ostavljam zacementirane u trećerazrednim sadističkim hororčićima koji se uglavnom štancaju kako bi podigli razinu hormona krvoločnim tinejdžerima i eventualno nagnali nekog sramežljivog 'dečkića' da zaštitnički prebaci svoju ruku preko djevojčinog ramena.

I taman kad sam se spremio otići pogledati iznimno hvaljeni hororac ''Hereditary'', život je umiješao svoje nepredvidljive prste. Bah! A nema veze, kao alternativa se ukazao najnoviji film talentiranog španjolskog redatelja Fernanda Leóna de Aranoa ''Loving Pablo''.

Veličanstven je tjedan za nama. Sve je počelo prošli vikend s KvartArtom, fantastičnom i toliko nužnom manifestacijom ispunjenom nezaboravnim priredbama, izložbama, koncertima, i projekcijama filmova (među ostalim, naravno).