Nema tu neke filozofije, stvar je posve jednostavna. Čim se film o kojem ću vam kazati riječ-dvije prvi put prikazao (tamo početkom ožujka na festivalu 'SXSV'), kritičarima i filmofilima su počele curiti sline od zadovoljstva i svi su u jedan glas klicali kako je Edgar Wright učinio nešto čudesno.

Naravno, u nadolazećim mjesecima taj 'indie' film skromna budžeta od nekih 30-ak milijuna dolara je postao pravi kino hit (globalna zarada mu se za sad vrti na nekih 175 milijuna dolarčića) i jedan od naslova koji su obilježili godinu. S takvim preporukama nije bilo druge već odjuriti u kino i sam se uvjeriti ima li u svemu tome istine ili su hvalospjevi pretjerani (što se i prije znalo događati).

Otkako je kao dječak u prometnoj nesreći oštetio sluh (konstantno mu zuji u ušima) i izgubio roditelje, Baby (A. Elgort) je unatoč brizi svojeg gluhonijemog posvojitelja Josepha (CJ. Jones) često upadao u nevolje, a najveća ga je zadesila kad je ukrao Docov (K. Spacey) automobil. Naime, Doc je kriminalac i briljantni organizator pljački koji je uvidjevši Babyeve vozačke sposobnosti odlučio kako mu ovaj mora vratiti dug tako što će određeno vrijeme biti vozač u njegovim pljačkaškim operacijama.  

Sa slušalicama u ušima, sunčanim naočalama i kulerskim slušanjem glazbe ( s razlogom) tijekom dogovora o pljačkama, Baby uzburka strasti većine sudionika tih pohoda, no Doc ih uvjeri kako 'mali' zna što radi i kako je usklađen s ritmom glazbe. Između pljački Baby upozna mladu konobaricu Deboru (L. James) i između dvoje se dogodi ona klasična ljubav na prvi pogled (tome je dakako kumovala i glazba) nakon čega Baby s nestrpljenjem iščekuje svoj posljednji zadatak poslije kojeg će se moći u miru povući. Na njegovu žalost, Doc unatoč obećanju ima neke posve druge planove i Baby se nađe u gotovo bezizlaznoj situaciji... 

Baby Driver (2017)

Režija: Edgar Wright

Uloge: Ansel Elgort, Kevin Spacey, Lily James, Jon Hamm, Eiza González, Jamie Foxx, Jon Bernthal, Flea, Lanny Joon, CJ Jones, Sky Ferreira, Big Boi...

Žanr: Kriminalistički, akcija, romantika, komedija, glazbeni

Trajanje: 113 min.

Razvikan? Nipošto. Originalan, zadivljujuće režiran, snimljen, odglumljen i osmišljen? Definitivno! Sama priča naizgled možda i djeluje kao jedan teško probavljivi sukus stotine viđenih pljačkaških filmova, romantičnih ljiga pa čak i mjuzikla, no vjerujte mi kad vam kažem kako ispod ove površine viri mali milijun vragova.

Sve ono što vam se u filmu i učinilo poznatim nije tu ubačeno slučajno niti je 'ukradeno' zbog gubitka ideje. Naprotiv, gotovo svaki kadar je obilježen glazbenim ritmom i referencama (kako filmskim, tako i glazbenim) iz čega svaki iole upućeniji ljubitelj glazbe i filma može lako iščitati kako je i sam autor veliki glazbeno/filmski fanatik.   

Naravno, svi oni koji su od prije upoznati s redateljskim opusom Edgara Wrighta (op.a. ''Shaun of the Dead'', ''Hot Fuzz'', ''Scott Pilgrim Vs. the World'', ''The World's End''...) u to su se već mogli uvjeriti, ali mišljenja sam kako je ovdje Wright nadmašio samog sebe. Već nam prvi kadrovi filma otkrivaju kako nas očekuje jedna gotovo dvosatna ritmički savršeno orkestirana kohezija glazbe i pokretnih sličica.  

Čim uz frenetične ritmove songa ''Bellbottoms'' alternativnog rock benda 'Jon Spencer Blues Explosion' enigmatični vozač Baby (izvanredni Ansel Elgort) počne pjevušiti tekst pjesme i ritmički lupati po volanu dok se u pozadini odvija drama unutar prostorija banke, polako postajete svjesni kako ovo neće biti još tek jedna tipični izvedena pljačka.

Pljačkaši uleću u automobil i započinje jurnjava i potjera (naravno i dalje praćena ritmom glazbe iz slušalica Babyeva iPoda) koju ćete u nevjerici pratiti širom otvorenih očiju. Dodat ću k tome i kako je taj kao i svi ostali prizori vožnje u filmu izveden bez upotrebe specijalnih efekata i sličnih 'Fast & Furious' piz*arija. Ali pomalo, to je tek početak.

Wright je u samu radnju ubacio toliko detalja i referenci da sam siguran kako niti nakon 3-4 gledanja nećemo uspjeti uloviti dobar broj istih. Primjer? Baby slušajući pjesmu 'Harlem Shuflle' (u izvedbi dueta 'Bob & Earl') u stilu Freda Astairea ili Genea Kellya veselo šetka i pleše uličicama Atlante kad iznenada primjetite kako se tekst te iste pjesme u pozadini pojavljuje skriven po grafitima na zidovima, kojekakvim naljepnicama, tablama i sl. Genijalno, zar ne? No ovaj primjer je tek djelić arsenala kojim nas Wright bombardira.  

On nam ne krije kako su brojni kadrovi inspirirani kultnim naslovima poput klasika ''The Driver'' Waltera Hilla (sam redatelj posuđuje glas u jednom prizoru), ''Arizona Junior'' braće Coen, ''Blues Brothersa'' ili ''Heata'' velikog Michaela Manna. A kad već spominjem ovog potonjeg, Wright je začinio prizor pucačkog okršaja s policijom briljantnom ritimičkom upotrebom rock klasika 'Hocus Pocus' grupe Focus.  

Dalo bi se još satima raspravljati o Wrightovim inspiracijama, primjenom glazbe (pojedini tekstovi pjesama inače besprijekornog soundtracka u određenim prizorima oslikavaju radnju ili raspoloženje likova), koreografiji i suludim riješenjima, glumi glavnog protagonista (a i ostatka ekipe), cameo nastupima brojnih muzičara poput Sky Ferreire (glumi Babyevu majku), basiste Peppersa (ima malu rolu pljačkaša), Jona Spencera, repera Big Boia i Killer Mikea ili kako je već i sam naziv filma nadahnut istoimenom pjesmom slavnog dueta 'Simon & Garfunkel', ali umjesto toga ću samo reći: - Pođite smjesta u kino, očekuje vas jedna luda i nezaboravna vožnja!