Mesarske kuke, motorne pile, maske, noževe, britve i kojekakve spravice za masakriranje ostavljam zacementirane u trećerazrednim sadističkim hororčićima koji se uglavnom štancaju kako bi podigli razinu hormona krvoločnim tinejdžerima i eventualno nagnali nekog sramežljivog 'dečkića' da zaštitnički prebaci svoju ruku preko djevojčinog ramena.

Ne dragi moji, prostor i vrijeme odavna ne tratim na takvu 'škovacu' već se radije posvećujem posve drugačijim žanrovskim biserima. Dobar dio publike (prvenstveno navedene pubertetlije) ga neće moći prožvakati niti shvatiti što je u ovom filmu tako strašno i to mi je sasvim jasno pošto je ovo film koji vas lupa drito u psihu. Samoća, tjeskoba i beznađe samo su neki od psiholoških terora koji proganjaju članove ove izuzetno sje*ane obitelji.

Prilikom sahrane Ellen Graham, njezina kći Annie (T.Collette) držeći oproštajni govor otkrije kako nije bila u najboljim odnosima sa svojom majkom i kako je iznenađuje toliki broj majčinih poznanika.

Hereditary (2018)

Režija: Ari Aster

Uloge: Toni Collette, Gabriel Byrne, Alex Wolff, Milly Shapiro, Ann Dowd…

Žanr: Horor

Trajanje: 127 min.

Tuga naizgled nije osobito pogodila većinu članova obitelji Graham izuzev Ellenine unuke Charlie (M.Shapiro), no kako vrijeme odmiče Annie osjeti potrebu da otkrije svoju traumatičnu prošlost i odnos s majkom.

Tek nekoliko dana poslije sahrane, Annienom suprugu Steveu (G. Byrne) jave kako je netko oskvrnuo Ellenin grob, on joj to odluči prešutjeti. Ubrzo obitelj Graham pogodi još i veća tragedija i stvari se unutar obitelji polako počnu raspadati, nastaje kaos…  

Trebalo mi je nekih dobrih desetak dana od premijernog prikazivanja u našim kinima da si posložim inače pretrpani raspored i konačno pogledam horor kojeg nestrpljivo iščekujem još od prvih najava.

Dvorana je djelovala pomalo depresivno onako gotovo prazna, no ipak me je nekako veselilo što sam ovakav film mogao pogledati u miru bez popratnih ometanja u vidu stupidnog cerekanja, brbljanja, neukusnih dobacivanja i zvuka pohlepnog proždiranja kokica. 

Nakon nametljivih i zamornih reklama, započeo je užas. Osjećaj nelagode prožeo mi je tijelo već s prvim kadrovima makete kuće popraćenim jezivom glazbenom podlogom Colina Stetsona. -Što li me samo čeka na kraju ovog uznemirujućeg puta?- misao je koja mi je jako brzo prošla glavom.  

Potajice sam se nadao kako nakon obećavajućeg, sporog i pomalo bizarnog početka film neće polako početi tonuti u glib žanrovskih klišeja i uprskati odličnu ideju u posljednjem, za većinu pogubnom trećem činu. Na moju veliku radost (i užas), priča se pokazala izuzetno originalnom i posve uznemirujućom, no to dakako nije sve.

Ne želim otkrivati detalje radnje i ludilo koje polako nagriza glavne likove (ovim putem ću posebno izdvojiti izvanrednu Toni Collette koja nam je servirala do sad najbolju ulogu svoje manje-više uspješne karijere), no mogu vam reći kako kroz svaki novi kadar ponirete u tešku psihozu. Priča i likovi vam se polako uvlače u glavu i do same završnice nelagodno vam čeprkaju po mozgu. A kad se konačno dogodi klimaks ovog puta u ludilo i jezu, ostajete prestravljeni i začuđeni. Kroz usta vam skoro nekontrolirano izlijeće uzvik: -Pa ovo je jebeno dobro!-

Redatelj/scenarist Ari Aster (ovo mu je dugometražni prvijenac!) je prilikom promotivnih razgovora o filmu u nekoliko navrata spomenuo kako je prilikom pisanja i osmišljavanja scenarija 'pokupio' ogroman utjecaj turobnih drama poput ''Ordinary People'' Roberta Redforda ili primjerice ''Cries and Whispers'' velikog Ingmara Bergmana, dok je inspiraciju za stvaranje jeze i nelagode pronašao u svima znanim žanrovskim klasicima ''Rosemary's Baby'', ''Carrie'' i ''Don't Look Now'' (među ostalima). 

Naravno, tkogod je pogledao spomenute filmove i sam će moći prepoznati utjecaj istih (ja bih u ovo probrano društvo ubacio čak i Hardyev ''The Wicker Man''), no to ne znači kako Aster nije stvorio nešto posve originalno i svoje. Dapače, uznemirujuća galerija šokantnih prizora, bizarnosti, razarajuće glazbe i nesvetoga žanrovskog miksa čini Asterov film instant klasikom koji će vas još dugo proganjati i o kojem će se još štošta imati za reći.

Preporučam ga prvenstveno fanovima psihološkog horora, ostali mogu bezbrižno čekati neko novo mesarenje.

OCJENA: 5/5