Kada se iz pakla života pronađe smisao života, tada se otkriva anatomija ljudske destruktivnosti i misterij života

Prije osam godina pisao sam o Branku Šegariću, jednom od rijetkih preživjelih svjedoka stradanja Škabrnje krajem 1991. godine. Tom junaku iz moje reportaže, (objavljene u jednom splitskom tjedniku), lokalni Srbi su lišili života oca, tri brata, babu, strica i strinu, te tri najbliža rođaka.

Tada sam se pitao zašto ''jači" mediji nisu osjetili potrebu (TV) reportažnog prikaza drame obitelji Šegarić, jedne od najvećih stradalnika Domovinskog rata. Nije li indikativno od ''etabliranih" medija prešućivanje životne drame tog ''malog čovjeka"? No i ''struka" je ostala bez komentara. Kada sam 2005. godine konstatirao da nasilje i agresivnost postaju (sve više) zabavom i stilom života, osobito kod mlade generacije, (tek) tada su se kvazi stručnjaci digli na noge konstatacijom kako širim ''moralnu paniku".

K. Lerenc u svojoj knjizi ''O agresivnosti" kao i ''otac" psihoanalize S. Freud nisu vjerovali o društvenosti kao odredbi čovjeka i o dobroj strani ljudske prirode. Lorencove teze su danas više nego aktualne sa stavom da glavni ''pogon u čovjeku nije racio i moral nego instinkt, koji je stariji od razuma". Njihove pristalice tvrde da ljude na aktivnost potiču instinkti (Lorenc) ili nagoni (Freud), dok današnji sociolozi istražuju okolnosti koje ljude (sve više) okreću destruktivnosti, a suvremeni psiholozi ističu (ka)da je agresivnost stečena kroz traumatska iskustva. Znači li to da su posljedice rata ostavile ožiljke samo s negativnim porivima na sve koji su prošli ratne strahote? Moj odgovor je negativan. Obrazložit ću to (još) jednim slučajem koji me doslovno potresao minulih dana...

Poznati zadarski fotograf Željko Karavida me zamolio da pročitam roman Marijana Gubine pod nazivom ''260 dana". To je autobiografski roman u kojemu Gubina opisuje strahote preživljavanja, od ljeta 1991. u Srpskim kamazatima. To je knjiga koja se ne ostavlja dok se ne pročita, a samo emocionalne bogalje ostavlja bez suza i dubokih emocija...

Početkom devedesetih Marijan, tada desetogodišnji dječak, živio je u šesteročlanoj obiteljskoj zajednici koja se našla na ''krivoj strani" Istočne Slavonije - Dalju. Strahote koje je proživljavao kao dječak, zajedno s ocem, majkom, mlađom i starijom sestrom, koju su bjesomučno silovali, kod Marijana nisu ostavili tragove mržnje. U romanu opisuje od trenutka zarobljavanja njegove obitelji do 260 dana ritualnih premlaćivanja, odvođenja oca na (lažna) strijeljanja, susreta s egzekutorima, koji su im do rata bili dobri susjedi - druge nacionalnosti. Glavni krimen obitelji Gubina je bio što su Hrvati.

Kao desetogodišnji dječak, koji se našao sa svojim najmilijima, (kako kaže) ''na krivom mjestu i u krivo vrijeme", svakodnevno žedan i gladan mislio je ''samo da mu tatu i sestru ostave na miru". Majka mu je davala vjeru koju opisuje kao ''nadčovjeka- supermamu". Svakodnevna maltretiranja njegova oca i mame, izgladnjivanja, svakodnevna (grupna) silovanja njegove dvadesetogodišnje starije sestre, čitatelje (ne)izravno vodi ka introspekciji i uviđanja vlastitih ''problema". Nakon tih tragedija, poslije rata, otac i mlađa ''seka" mu tragično stradavaju. Gubina je, nakon svega uspio izići iz svega kao jaka osoba u promicanju (ideje) suživota. Danas, poslije svega izjavljuje: ''Ja, logoraš, izabrao sam put na kojem opraštam, ne osuđujem, ne mrzim, šaljem poruku mira i molim se za njih. Gubina tek implicite šalje poruku da su gubitnici ostali na drugoj strani (pakla) odakle su i došli agresijom na samostalnu Hrvatsku.

Ovaj autobiografski roman ima snažne pedagoške poruke za današnju djecu i mlade koji, iako su okruženi ljubavlju svojih roditelja i imaju sve, unatoč tomu, i dalje su nezadovoljni. Ova knjiga je bila njegova misija, a za čitatelja (još jedan apel) da se ne zaboravi. Autografskim romanom, ispovijedajući se sa svojom životnom dramom napisao je iznimno poučno štivo, koje bih preporučio svakome, jer ima višestruke implikacije: sociopedagoške, politološke, psihološke i predstavlja sjajan zapis ratnog vremena.

Iz pakla života (kao dječak) je postigao veličanstven uspjeh pronašavši SMISAO ŽIVOTA ZA SEBE I DRUGE! Gubina svojim romanom otkriva misterij života i/ili anatomiju ljudske destruktivnosti. U svojoj ispovijedi potvrdio je moju tezu da šutnja nije zlato. Šutimo kada nemamo ili ne znamo što bismo rekli, kada se bojimo iznijeti mišljenje ili ne želimo otkriti sebe. Takva šutnja je razarajuća. Dugotrajna šutnja vodi frustracijama, a onda i mržnji. Ako je ljubav ''mogućnost razgovora'' (F. Nietzsche), onda je njen izostanak poguban za pojedinca, obitelj i društvo.

Šutnja i mržnja su bolesti današnjice. Ignoriranje je "govor" šutnje iz koje se rađa mržnja. Otkrivanje sebe s ispisanim životnom pričom je formirao Marijanov život, a drugima pomoglo da nađu smisao i uvide što je se sa stvarnim problemima prognanika života. Prešutjeti nepravdu je uvod u sluganstvo, poltronstvo i strah. Strah je "majka" svih zala. Gubina ga je ''sahranio" s ovim romanom.

Još samo djeca, mudraci i ljudi koji su prošli prave strahote, znaju otkrivati životni smisao. Gubina ga je pronašao u autobiografskom romanu, listajući stranice (patnji) svog života. On oprašta mučiteljima njegovih najmilijih, shvativši svoju misiju da riječi iz knjige sada postaju dostupne svima, (ponavljam) poučne za sve smrtnike koji i danas kukaju o navodnim problemima. Gubina šalje snažne poruke i spoznaje, koje nisu samo njega spasile da izdrži u vrtlogu ponora stradavanja i danas nakon rata u novom (njegovom) ''logoru života", kao putokaz izlaska za sve ljude koji se suočavaju s beznađem. Ne sumnjam da će Marijan napisati (nastavak) svoje životne drame i poslije ove knjige.

L. N. Tolstoj je zapisao: ''Najvažniji događaj u životu jednog čovjeka je trenutak u kojemu postane svjestan svoga ja''. Otkrivajući svoje ''ja", Gubina otkriva (i drugima) smisao života u vjeri. Svojom knjigom 260 dana (''pakla") je pokazao da su jedine prave vrijednosti u suosjećanju, altruizmu i oprostu. Na to autor romana može biti ponosan. Roman preporučam kao obveznu štivo za mlade, osobito one koji tvrde da imaju nekakvih ozbiljnih ''problema " u školi, u odnosu s vršnjacima, roditeljima... Zbog neviđene životne kalvarije Marijana Gubinu u Osijeku, (gdje sam bio prošlog petka i subote) nazivaju ''Hrvatskim herojem" i zaslužuje životnu ''titulu" HUMANITARCA & MIROTVORCA.

''Knjiga 260 dana je izvrstan case study, izvrsno svjedočenje što je život, rad, rat, ljubav, mržnja, mir i sloboda" (prof. dr. sc. Ante Lauc). Evo što je o knjizi zapisala (i) izvrsna teatrologinja, prof. dr. sc. Sanja Nikčević: ''Taj dječji pogled koji ne razumije do kraja što se događa, ali se neprestano nada je nešto silno potresno - ljudski - ali i silno dobro s književnog stajališta... sa strašnim stvarima koje se govore na jednostavan način..." Jedini problem s autorom (prema S. Nikčević) je što se ne uklapa u trendove razotkrivanja krivnje, ili ''Hrvatska nevinosti. Ali, nije važno, važno je napisati nešto dobro i s književne i s ljudske strane, a onda neka to ide svojim putem". Zaključujem s pitanjem: ''Hoće li nam se dogoditi budućnost kao posljedica kolektivnog zaborava prošlosti?