Oni koji su imali priliku pogledati predstavu Drame plus "Tko je ubio mog oca" u režiji Vinka Radovčića, sigurno nisu ostali ravnodušni. Tajni sastojak moje fasciniranosti leži u izvedbi mladog glumca Marka Kasala koji na sceni ima zahtjevan zadatak.

Naime, radi se o monodrami, Marko ''nosi'' predstavu od prve do posljednje minute, a emocionalna gradacija koja se tu razvila ponukala me da razgovaram s njim i provjerim gdje je počela njegova strast prema teatru i još mnogo toga. 

- Rođen sam 1990. godine u Livnu spletom okolnosti, inače moji su iz Bugojna. Onda je zaratilo, prognaše nas i završili smo u Petrinji. To je to, počinje Marko, odgovarajući na moje štrebersko pitanje - reci mi nešto osnovno o svojoj biografiji!

Kaže, nije bio sklon društvenim predmetima u školi, od tuda nije rođena ljubav prema književnosti i kazalištu. Više ga je zanimala košarka, matematika i logika, pa je završio ekonomiju u Zagrebu i (tek) s 26 godina završio je na glumačkoj akademiji. Prvi put na audiciji za studentsku predstavu spoznao je da bi gluma mogla biti ''ta''! Predstavu je režirao kolega Ivan Ožegović. 

- Na godini nas je bilo sedam dečkiju i pet cura. Ostao sam živjeti u Zagrebu zbog studija, relativno kasno sam upao na akademiju, bavio sam se nekim poslovima bliskima struci... nisam upao iz prve, ali eto, izašao sam ponovo. 

Je li probao audicije za reklame?

- To mi je gotovo prostitucija. Ne sviđa mi se. Brzo je i osjećam se kao kreten poslije te audicije, zadaci na temelju kojih te oni tamo sude su toliko banalni, suludi zadaci, ljudi skroz nepripremljeni na castingu, baš ne volim. Ne idem više. 

A kako je iskustvo bilo glumiti u seriji ?

- U "Blago nama" bilo je super. Uspio sam doći do tog nekog ritma pripreme. Uloga je bila lokalni policajac koji se pojavljuje kad god ekipa ima problema.

Razgovaramo o filmovima i serijama... 

- Hrvatsku produkciju pratim koliko stignem, pogotovo kad dobijem preporuku. Srpska produkcija je jaka, oni ne peru ruke toliko, dovedu politiku u vezu s mafijom vrhunski, izrugaju se svemu i sarkastično prikažu realnost. Mi nekako...kao da malo pazimo. Nećemo sve staviti u koš nego ćemo izdvojiti pojedinačno - jedan je političar grozan i eto problema. Bar je to neki moj općeniti dojam, ne kažem da nemamo dobrih filmova i serija.

Komentiramo popularnu seriju iz 2021.-e, Squid game, a Marko mi kaže da je to dosta komercijalan proizvod, no hvali azijsku produkciju generalno.

- Po meni, azijska je konematografija desetak godina ispred nas. Oni tome pristupaju kao visokoj umjetnosti, daju redateljima slobodu da usred snimanja pobrišu sav materijal jer imaju skroz drugačiju ideju; Oldboy mi je genijalan film s masu obrata, to me oduševilo. Pomaknuto je do ekstrema, ali funkcionira. Jako je art, te scene borbe su odlično napravljene.

[Glumac Marko Kasalo i novinarka Iva Pejković]

Redatelj i voditelj Drame plus Vinko Radovčić nije pogriješio u izboru osobe koja će na sceni utjeloviti Sina u predstavi "Tko je ubio mog oca". Ovo je predstava prema romanu francuskog autora i govori o složenim obiteljskim odnosima. Na minimalistički postavljenoj sceni Marko Kasalo je Sin, ali on nije sam. Njegove glumačke interpretacije sjećanja i režijski postupci u svakom gledatelju zaista oživljavaju i važnu figuru Oca, u to nema sumnje.

A kako je došlo do ideje za ''Tko je ubio mog oca'' i to baš ovakvog koncepta?

- Tokom rada na Slučaju Mersault Vinko je već imao ideju raditi monodramu s Denijem Sankovićem, no u procesu se stvorila ideja da bi se moglo raditi na predstavi s dva glumca. Koncept je u početku bio skroz drugačiji. Samu knjigu više puta sam iščitao. Volim kad kroz ekstrem nekog ponašanja se iskristaliziraju situacije u kojima se svi mogu pronaći, volim kad su stvari pomaknute do ekstrema da bi se onda čovjek koji ne živi taj ekstrem pronašao u svemu tome, kaže nam Marko i dodaje da mu je jako draga knjiga Paklena naranča.

Zanimalo me kako se Marko priprema za ulogu pogotovo s obzirom na činjenicu da predstava ne dozvoljava glumcu mjesto za - predah!

- Radimo scenu po scenu. Ona živi sama za sebe, i onda nekako to sve spajaš u jednu cjelinu...najviše mi je pomogla jedna stvar koju nisam zapazio do sad u kazalištu, a to je da smo snimali prvu probu u kazalištu, gdje sam ja mogao dobiti pravi dojam te cjeline, kad sam kasnije gledao snimku mogao sam spoznati gdje su ''rupe'' između nekih scena, shvatio sam da priča mora imati svoju dinamiku. Tek sam tad shvatio što igram!

Marko nam priča i kako je doživio iskustvo s publikom koja je na neki način dio predstave (SPOILER! Nećemo vam pokvariti predstavu) i koliko je bio zadovoljan suradnicima na predstavi, kostimografkinjom Anitom Goreta i majstorima za ton i svjetlo, Franom Papićem i Matom Petričevićem.

Što se tiče fizičke pripremljenosti, Marko kaže da i dalje najviše prakticira hodanje i istezanje, ali i ljubav prema košarci još je prisutna. 

- I dalje igram, pa čak i glumu gledam kroz košarku! Gluma je dječja igra, kao što je košarka igra, samo isprofesionalizirana! Te neke elemente odnosa vlastitog ponašanja unutar košarke nekako prepoznajem i putem toga pokušam prijemijeniti u glumi. Messi igra nogomet kao što ga djeca igraju, ali na velikoj ''sceni'', zato ga tako ljudi obožavaju. Mislim da ljudi nikad ne prestanu biti zbunjena djeca, samo se dobro pretvaramo! 

Vinko Radovčić potpisuje režiju, dramaturgiju i koreografiju na predstavi.

U ovim nesigurnim vremenima za kulturu nije baš zahvalno govoriti o planovima previše unaprijed, ali Marka veseli jedan projekt.

O tome ćemo još sigurno čuti.

Kritiku predstave pronađite na linku