Naime, trojica novinara Slobodne Dalmacije, Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović, osmislila su Feral Tribune kao satirični podlistak Slobodne. Iz matične kuće otišli su nakon štrajka i nasilne privatizacije, odnosno 'kutleraja' Slobodne Dalmacije.

Dizajnerski doprinos

Vrijedan doprinos Ferala hrvatskom dizajnu je visoki doseg medijskog i novinskog oblikovanja tjednika te uvođenje novih formi i kreiranje hibrida političkog i satiričnog medija. Taj segment je rezultat timskog rada uredništva splitske redakcije u kojoj se tjednik oblikovao od prvog do zadnjeg broja.

Njima se u radu na projektu priključilo više nezadovoljnih novinara i urednika iz drugih medija. Među njima su bili i veliki Miljenko Smoje pa Ćićo Senjanović, Petar Luković, Marinko Čulić, Heni Erceg i potpisnik ovog teksta. Ja sam projektu pristupio u svibnju 1993. godine kao grafički urednik i ostao do kraja u srpnju 2008. Prije toga sam bio grafički urednik u visokotiražnom političkom tjedniku Nedjeljna Dalmacija. Motiv prelaska je bio neslaganje s modelom privatizacije koji je u tom mediju provodio Miroslav Kutle. U Feralu sam kao urednik prije svega samo htio raditi svoj posao, bez političkih pritisaka i sudjelovanja u ratnoj propagandi.

Ono što je posebno zanimljivo je kontekst i tadašnji politički trenutak u Hrvatskoj i okruženju: naime, u lipnju 1993. godine završena je nasilna privatizacija Slobodne Dalmacije. To je ujedno i simbolički početak propasti Splita i Dalmacije. U to vrijeme splitskim su poduzetništvom dominirali Miroslav Kutle, Bruno Orešar i Nadan Vidošević te još neki Tuđmanovi odabranici iz kruga 200 obitelji.

Feralovo osamostaljenje događalo se također u vrijeme dramatične eskalacije hrvatsko-bošnjačkog sukoba i eskalacije nasilja u Mostaru... Tadašnji smjer državne politike i bosansko-hercegovačka avantura koju je vodio Franjo Tuđman pratile su i prve dublje podjele u hrvatskom društvenom i političkom korpusu.

Valja istaknuti da prvi broj Ferala nije tiskan u Splitu, već u Rijeci.

'O nezavisnom tjedniku maštali smo još u Slobodnoj Dalmaciji, u maloj kapunjeri kraj redakcijskog WC-a u kojoj smo nas trojica uredili 'redakciju' podlistka. Onda je došao Kutle i HDZ-ove falange s kalašnjikovima, nesretni štrajk - Ivančić, Lucić i ja bili smo prva štrajkaška straža - i subota, mislim 13. ožujka, kad smo na porti Slobodne zatekli komad papira s obavijesti da se štrajk prekida. Popeli smo se gore, uzeli stvari i otišli u Mirovu trattoriju na Toču. Tamo, za stolom u kutu, nastao je Feral, prve rubrike, dizajn i satirično-informativni koncept. Sjećam se da sam tušem nacrtao logotip, zalijepili smo ga na neke novine, u vrh, pa taj lažni Feral u mom podstanarskom stanu na Plokitama poredali na stol s ostalim novinama, simulirajući trafiku. Bili smo uzbuđeni kao mala djeca. U jednoj sobici na Bačvicama napravili smo onda redakciju i ispisali gotovo cijeli prvi broj. Trebao je izaći 25. svibnja, na Dan mladosti, ali nismo stigli, između ostalog - zgodno se prisjetiti - i zato što je Dalmacija u to vrijeme, udruženim pothvatom krajinskih velikorsba i Tuđmanove antidalmatinske hunte, bila pod redukcijama električne energije, koja nam je milosrdno pripuštana samo za Santu Barbaru i Dnevnik', prisjeća se Boris Dežulović.

Ističe kako je tog 25. svibnja 1993. godine umjesto Ferala - zgodne li povijesne okolnosti - osnovan Haški tribunal. 'Mi smo prvi broj u Rijeci štampali sedam dana kasnije, a vozač, s kojim smo ga plavim kamionetom vozili u Split, dijeleći usput prve primjerke zbunjenim policajcima i vojsci na kontrolnim punktovima, govorio je tada da 'ima osjećaj da vozi struju u Dalmaciju'. I bila je, jebiga, struja', kaže Dežulović.

Taj prvi broj Ferala sastojao se iz dva dijela: satiričkog te ozbiljnog/informativnog Purgatorija. Iako se tada teško mogla razgraničiti razlika između satire, odnosno nadrealnog od stvarnih, realnih društveno-političkih događaja u zemlji.

Taj model i hibrid nakon pola godine je dodatno razrađen u tjednoj verziji, koja se nastavila tiskati u tehnički bolje opremljenoj Vjesnikovoj tiskari u Zagrebu. Tjednik Feral Tribune ubrzo je postao apsolutno relevantan i informativan medij koji je obilježio medijsku scenu regije idućih desetak godina.

'Zapravo je strašno što se prvi broj tadašnjeg dvotjednika Feral Tribune - rađen, dakle, da potraje samo dva tjedna - velikim dijelom svoga sadržaja pokazuje aktualnim i nakon dva desetljeća. To je, i mimo naše volje, najbolji odgovor vječitim konformistima koji su od samog Feralovog starta prosipali fraze kako je to list koji je pregazilo vrijeme. Pokazuje se da to vrijeme s kojim se tzv. hrvatska javnost odbijala suočiti i 1993. i 2013. ove ljude i ovu zemlju gazi i dan-danas. Pa ako je nekome tako lakše, neka zaboravi Feral i neka uživa u vremenu', kaže nam Predrag Lucić.

Kada pak danas prelistavamo prvi broj Ferala, zapanjujuće je koliko je sve ono što je tada bilo napisano i danas aktualno. Naslovnicu je krasio veliki naslov 'Ante Pavelić pronađen živ!' i u novinama je objavljen ekskluzivni 'razgovor' s poglavnikom. Cijena novina je bila 1.500 HDR ili hrvatskih dinara koji su tada bili valuta u opticaju. Kuna je uvedena godinu dana kasnije.

Poseban prilog je bio i dar za čitatelje, društveno-politička igra 'palica mladeži', redizajnirana štafeta mladosti. Duhovita društvena igra koju je smislio Dežulović neobična je kombinacija igara Čovječe ne ljuti se i Monopolyja, a igra se na prostoru Republike Hrvatske i Herceg Bosne. U Purgatoriju je bio objavljen i prvi Smojin tekst nakon duge pauze i nečasnog izgona iz Slobodne Dalmacije. Taj tekst koji spada u antologiju hrvatskog novinarstva nosi naslov 'Kruva i rada! I po litre', u kojem se Smoje na svoj duboko ironičan način obračunao s bagatelizacijom Prvog maja i tradicije antifašizma.

Feral je godinama promovirao nove originalne rubrike i novinarske i/ili satirične forme, a posebno je zanimljiva rubrika 'vijesti iz budućnosti' koja nosi datum 'svibanj 2013'. Zapanjujuća je aktualnost i razarajuća preciznost nenametljive rubrike na margini novina u kojoj se redaju pokojni i živi akteri tih vremena kao, primjerice, Mate Boban, Tomislav Merčep, Stjepan Mesić, Vice Vukojević, Gojko Šušak i, naravno, glavna zvijezda Franjo Tuđman.

Zanimljivo je da je Feral Tribune te davne 1993. godine objavio i informaciju, koju su tada prešutjeli svi domaći mediji: naime, prepuni Poljud je zviždao Franji Tuđman tijekom cijelog prvog poluvremena utakmice Hajduka i zagrebačke Croatije na koju je svratio nakon hercegovačke turneje i susreta s Matom Bobanom.

Postoji još sličnih primjera koji su, nažalost, i danas vrlo aktualni, a često i deprimirajuće identični.

Nakon 15 godina beskompromisnog pristupa, Feral Tribune, razoren sudskim procesima i ekonomski uništen, prestaje izlaziti i ekipa se razilazi.