Osam godina bivša pjevačica Paola Valić nije se pojavljivala u javnosti i medijima, a razlog njezina povratka najnoviji je poslovni angažman radijske voditeljice

O svom je životu i razmišljanjima u posljednje dvije godine progovarala samo na svom blogu na Facebooku u kojem je otvoreno i bez zadrške pisala i o borbi s ovisnošću. Danas je sretna supruga i mama petogodišnjeg dječaka, magistrirala je novinarstvo i dalje se bavi glazbom
Paola Valić prije osam godina povukla se iz javnog života. Čvrsto je tada odlučila biti pobjednica u borbi s ovisnošću i u tome je uspjela. O svom najtežem razdoblju i odvikavanju u strogoj komuni nikad nije progovorila za medije, no jest u svom blogu 'Paoline priče' koji je pokrenula prije dvije godine. Danas je sretna supruga i majka petogodišnjeg dječaka, završila je studij i magistrirala, a nedavno se zaposlila i kao radijska voditeljica. 

O svojoj prošlosti, ali i sadašnjosti, događanjima u društvu, na blogu vrlo iskreno piše, a njezine priče nerijetko su nagrađene mnogim pozitivnim komentarima čitatelja kojih ima jako puno. Blog post 'Što kada padneš' koji je objavljen među prvima prenosimo u cijelosti.

Svima se u životu dogodilo da budu u nekoj vrsti patnje, boli i problema. Imati probleme bilo kakve vrste nije lak posao. Moj posao je bio vrlo težak. Nakon nekoliko godina borbe s ovisnošću, odlučila sam uzeti stvari u svoje ruke i napraviti veliki korak. Pomoć sam potražila u komuni Susret, na Čiovu. Iako mi je u to vrijeme bilo jako teško, znala sam da je to jedini ispravni put i da mi samo tako nešto veliko može izokrenuti život nabolje. Okruženje u kojem sam do tada živjela nije me više činilo sretnom i sve sam više bila svjesnija lažna estradnog sjaja i lakih prijateljstava. Odluka da učinim prvi veliki korak nije bila nimalo jednostavna. To je značilo – potpuno izbrisati sve što sam do tada radila, izmijeniti ljude, kolege i sve ono što me nije činilo sretnom.

Krenula sam od nule. Osvijestila sam se. Sama sebi sam pružila šansu da budem bolje. Postala sam si prijatelj. Prvo je trebalo dobro prokopati po prošlosti te zatim sve stvari, ljude i situacije smjestiti tamo gdje im je mjesto. Samo patnja i bol mogu biti naši najbolji učitelji. Vrlo teško možemo kroz sretne trenutke vidjeti neke stvari koje nas koče. Kada smo sretni, sve ide kao po loju, ali da bismo bili sretni, moramo dotaknuti bol. Iako od nje bježimo i ne volimo da nas boli, ja sam danas sretna što me boljelo. Ostala sam sama, bez ikoga svog (obitelj i par prijatelja), bez šminke, sjaja pozornice i glamura.
Bila sam neugledna, debela, bez imalo šminke, u starim poderanim hlačama, ali uz sve to – sretna. Sretna jer sam prvi put u životu bila potpuno neopterećena. Jer sam samoj sebi postala prijatelj. Nije me bilo briga jesam li debela, kako izgledam i što će tko misliti kada me vidi... Imam li naočale Chanel, tenisice Giuseppe Zanotti… ništa to nije bilo bitno. Bilo je bitno samo srce. Samo to je bilo važno. Kako se osjećam. I jesam li iskrena sa sobom... Morala sam se potpuno raspasti na milijun komadića da bih se ponovno sastavila u nešto novo i zdravo.

Shvatila sam da su 'Chanelo/vi' sasvim slatke, ali – nevažne stvari, i da je biti zdrav + sretan sa sobom najvažnija stvar kod svakog čovjeka. Što je vrijeme više odmicalo, svaka puzzlica je sjedala na svoje mjesto. U jednom trenutku tamo mi je čak postalo i dobro. Kažu, kada dođeš do toga, spreman si ići kući. Tako su proletjele te dvije godine, iako se nekad činilo da neće nikada. Tamo sam srela mnoge mlade žene, mnoge životne priče koje ostavljaju bez daha. Riješila sam svoje probleme i shvatila da rad na sebi nikada ne prestaje. Napokon sam se vratila u Zagreb i počela sve ispočetka. Ubrzo sam se udala i rodila sina. Svoje najveće i jedino istinsko životno blago koje imam.

Iako su me zvali mnogi novinari, nisam se htjela eksponirati u medijima. Smatrala sam da za to moram imati vraški dobar razlog.
Naravno da nikada ne bih mogla biti ista kao što sam bila, ali osjećala sam strah. Voljela sam svoj mali mikro svijet i to što me nitko ne poznaje. Pofarbala sam kosu u smeđu boju, nabacila koji kilogram i postala nova osoba. S vremena na vrijeme netko bi me znao zaustaviti i reći da sam mu poznata od nekud. Tada mi je bilo neugodno. Zacrvenjela bih se u licu i nisam znala u kojemu smjeru gledati. Uglavnom su me prepoznali po boji glasa.

Dugo mi je trebalo da se odlučim za ovaj korak. Ovaj puta imam vraški dobar razlog. Svoju diplomu 'bakalara' (prvostupnika) na FPZG-u. I ne samo to – idem dalje. Shvatila sam da je znanje uz ljubav jedino pravo bogatstvo. Ustvari, shvatila sam da je sve ono oku nevidljivo, nama najbliže i najpotrebnije da bismo mogli rasti i neprestano napredovati.

Shvatila sam, da imam malo prijatelja, ali su oni – pravi. Shvatila sam da vrijedim, jer nije samo tako lako riješiti problem s kojim se znanstvenici bore godinama. Shvatila sam da volim život, volim ljude i volim što sam ja – ja. Baš ovakva. S puno mana, ali i puno vrlina.

Prihvatila sam svoj život, svoje boli, svoja razočaranja, svoje patnje. Prihvatila sam ih i dignula glavu. Krenula koračati prema pobjedi, kada sam zastala i shvatila da sam ja već pobijedila. Pobijedila sam najgoru opaku pošast 21. stoljeća i zato nema toga što će me zaustaviti da i drugima sa sličnim problemom pomognem da učine isto. U životu se sve može, ako imaš podršku i ljude kojima je stalo. Samo moraš željeti, moraš imati snage da se prelomiš i doneseš odluku.

Odluku da ne biraš poraze, krive korake i krive ljude. Odluku da ćeš uzeti život u svoje ruke, maknuti se od svega što te u tome koči i odluku da prihvatiš patnju kao svoju vjernu učiteljicu. Hvala patnji što je od mene učinila zrelu ženu!

Voli vas Paola

Paolinu ispovijest pohvalila je na Facebooku tada i Danijela Dvornik napisavši: 'Paola, zapamti, borba nikad ne prestaje... ali ima ljepote i u tome, iskustvo koje imaš, na neki čudan način oplemeni čovjeka do te razine da shvatiš što je zaista najvažnije. Neki ljudi nikada ne shvate. Sve najljepše stvari stvarane su upravo iz boli...'