Analitičari ljudskog duha

Tema ovotjedne kolumne trebala je biti puno vedrije, lakša i znatno manje zahtjevna, ali sudbina se s tim nije složila. Prošli je tjedan u svijetu filma obilježen gubitkom. U vrlo kratkom vremenu napustila su nas dva velikana sedme umjetnosti, vrhunska sineasta moderne kinematografije, ljudi koji su, svaki na svoj način, iz temelja promijenili suvremeno shvaćanje filma kao umjetnosti - Ingmar Bergman i Michelangelo Antonioni. Stoga, danas neću govoriti o jednom filmskom klasiku, već o dva filmska velikana.

"Crvenu sam uvijek zamišljao kao boju duše", govorio je Bergman objašnjavajući naratologiju "Krikova i šaputanja", u kojima svaka scena, umjesto u klasičnu crnu, blijedi u krvavo crvenu prije montažnog reza i prijelaza na idući kadar. Bergman je gotovo cijelu svoju kinematografiju posvetio ljudskoj duši, i istraživanju iste. Od "Divljih jagoda", u kojima Bergman propituje smisao života, preko "Djevičanskog potoka", potresne i mračne priče o silovanju, obiteljskom nasilju i osveti pa sve do njegovog najprepoznatljivijeg djela, "Sedmog pečata", u Bergmanovom je fokusu uvijek bila ljudska duša, tragovi koje život na njoj ostavlja, i smisao, kojeg će Bergman uvijek pružiti onima koji su spremni gledati dovoljno pozorno.

Ingmar Bergman oduvijek je bio obožavan kod festivalske publike. U svojoj impresivnoj karijeri pokupio je sve važnije filmske nagrade, uključujući berlinskog Zlatnog medvjeda i Grand Prix na festivalu u Cannesu. Za Oscara je bio nominiran devet puta, ali zlatnog križara nikad nije dobio, a Akademija se za tu pogrešku nije stigla iskupiti jer Bergman je svoj zadnji cjelovečernji kino film, "Fanny i Alexander", snimio davne 1982. godine, da bi se nakon toga posvetio uglavnom pisanju scenarija za kazališne predstave, te povremeno režirao poneki tv film ili dokumentarac.

Redatelj koji u svojim djelima istražuje noćne more o životu, smrti i religiji, kako ga je svojevremeno opisala jedna od vodećih američkih filmologinja, svoju je posljednju igru sa smrti izgubio. Ingmar Bergman rođen je 14. srpnja 1918, a preminuo 30. srpnja 2007. ostavivši za sobom velike priče o malim ljudima.

Antonioni i Bergman, iako su često pribjegavali različitim metodama, svojim su filmovima prenosili vrlo slične poruke. Dok je Bergman u ispitivanju ljudskog duha volio pribjegavati pitanjima vjere i stavljati na kušnju posljedice njenog gubitka, Antonioni je vrlo brzo zagospodario problemom otuđenosti i psihologijom samoće. Stilovi dvojice velikana također nisu po ničemu bili slični, osim možda po osjećaju sjete koji redovito zrači s njihova platna. Dok su Bergmanovi filmovi uvijek posjedovali nekakvu klasičnu formalnost, zatvorenost i određenost forme, Antonioni je težio eksperimentu; dugim kadrovima, neobično upadljivim razdobljima potpune tišine i gotovo bizarno istaknutim close-upovima.

U opisivanju svojih filmova, Antonioni je volio reći kako uvijek teži prikazati "unutarnji karakter i psihologiju lika", što nije uvijek dobro prolazilo kod publike. Drastični zaokret prema upravo takvom načinu pripovijedanja predstavlja "Avantura", film kojim se Antonioni 1960. godine predstavio na festivalu u Cannesu. Prva projekcija "Avanture" neslavno je završila; Antonioni je izviždan, više od pola gledatelja je napustilo dvoranu i na trenutak se činilo da je jedna velika karijera okončana i prije nego je stvarno počela. Srećom, spasonosna intervencija nije se dugo čekala. Skupina vodećih svjetskih filmaša tog doba ubrzo je izdala priopćenje u kojem je nahvalila Antonionijevu "Avanturu", film je prikazan još jednom, te mu je dodijeljena nagrada za posebna umjetnička postignuća. Nakon toga, samo je nebo bilo granica.

"Film nije samo nešto što se događa na ekranu, on izlazi s vama iz kino dvorane i prati vas u stopu", volio je govoriti Antonioni i možda je baš to ona poruka koju je želio prenijeti. U svijetu otuđenosti, kojeg je Antonioni vidio, ostavio nam je u naslijeđe jedino što je mogao - svoja djela da nam prave društvo, da siđu s ekrana i prate nas u stopu. Više od toga nitko ne može tražiti. Životni put Michelangela Antonionija započet 29.rujna 1912. okončan je samo dan nakon Bergmanovog, 31. srpnja 2007. Bergman i Antonioni fizički više nisu među nama, ali svojim su si djelima zasigurno osigurali besmrtnost.