"Dijete u riziku" stručnjaci označavaju prema njegovu ponašanju na kontinuumu od niskog rizika do visokog rizika, a koji nazivaju "poremećaj u ponašanju". Oblici rizičnog ponašanja mladih se umnažaju: od pušenja, konzumiranja alkohola, duhana i marihuane do konzumiranja ''težih" droga, tabletomanije, izgladnjivanja, prejedanja, ovisnosti o medijima, brzinama, klađenja i kartanja, brzih vožnji, vandalizma, sve do različitih vrsta (auto)destruktivnog ponašanja. Već duže vremena upozoravam na činjenicu da je nasilje postalo zabava i stil života za sve veće skupine djece i mladih.    

Dosada i pad koncetracije

Danas se opravdano konstatira da je dosada novi porok (osobito mladih). «Dokolica» je u starogrčkom jeziku označavala stvaralaštvo u vremenu izvan (obveznog) radnog vremena, ali se to, još od reformacije mijenjalo, tako da se danas dokoličarenje izravno povezuje s hedonizmom, dosadom, ispraznim zabavama, neselektivnim korištenjem medija i konzumentskim stilom života te povezuje (u istraživanjima) s različitim vrstama ovisnosti o (s)tvarima. Za mladog čovjeka rizično je kad dokoličari jer mu u «ubijanju dana» mnoge negativne ponude izgledaju primamljivo.

U istraživanju o društvenom položaju i preferencijama mladih u Osijeku i Zadru, iz 2007. s kolegicom Vesnicom Mlinarević i Anom Prorović, otkrivamo da mladi iznimno nekvalitetno provode svoje slobodno vrijeme. Najzastupljenija je orijentacija na dokoličarenje, (gledanje televizora, surfanje po internetu, čitanje revija, časopisa za tinedžere, sve do izležavanja, lutanja po gradu, trgovačkim centrina i sl.) pa orijentacija na zabavu, (odlazak na koncerte, izlazak u diskoklubove, odlazak na kućne tulume...) 

Pad dječje koncentracije je sve izraženiji već od rane dobi. Zadnjih sam godina posjećujući brojne osnovne škole diljem Hrvatske, imao priliku čuti od mnogih školskih učitelja kako je problem poremećaja koncentracije sve izraženiji, pogotovo u osnovnim školama. To se ne vidi samo u ispunjavanju školskih obaveza nego i u ponašanju izvan školskih klupa, na primjer, na izletima i ekskurzijama. Kažu: "Uđete s njima u crkvu, a oni za pet minuta pitaju kad ćemo u muzej. Odvedete ih u muzej, oni za pet minuta pitaju kad se vraćamo u hotel. Sad zamislite kako je takvoj djeci sjediti pet sati u školi. Ne samo da ne mogu mirno sjediti, nego ne mogu niti zadaću napisati".  Zar se imamo pravo čuditi kad su naše su škole (p)osatle „tvornice" nepotrebih informacija, pretrpanih programa koji kod djece ubijaju kreativnost i kritičnost, da u Hrvatskoj (i) danas ima 6 posto osnovnih škola koje rade u tri smjene?

Djeca su izložena pretjerano velikom broju sadržaja iz medija, pa danas postaje sasvim uobičajeno da vidimo dijete koje istovremeno sluša muziku, piše zadaću, "visi" na Facebooku i odgovara na SMS poruke. Ovaj oblik tzv. multitaskinga je zabrinjavajući, a osobito je vidljiv u poremećaju koncentracije, čije su dodatne posljedice tzv. „tehno očaj" kojem su djeca sve izloženija, a što snažno utječe na poremećaj privrženosti. Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću, poznat i kao ADHD odnosno "attention deficit hyperactivity disorder", razvojni je poremećaj samokontrole, koji najčešće susrećemo kod djece. Učestalost je od 1 do 5% u ukupnoj populaciji djece. Smetnje ovog poremećaja su vidljive od (poremećaja) pažnje, percepcije, motorike, učenja, mišljenja, emocija, ponašanja, do poremečaja spavanja i tjelesnog razvoja. Nastavnici koje ne znaju prepoznati ovaj sindrom, opisuju tu djecu kao neposlušnu, ona koja se dosađuju na nastavi, lijenu ili agresivnu. Njihovo pomanjkanje pažnje, nemir, impulzivnost, loši nastavnici vide kao "poremećaj", penaliziraju ih lošim ocjenama (i u ponašnju), umjesto da njihovu energiju pravilno knaliziraju. Takva percepcija rezultira stigmom i gubljenjem dječjeg samopouzdanja. Biti prilagođen u duboko bolesnom društvu nije mjerilo zdravlja.

Prema podatcima Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta, prošle je godine zabilježeno 2.355 slučajeva nasilja u školama. Nemaju  podatake koliko su ti isti nasilni klinci predhodno bili izloženi nasilju, novijih istraživana i podataka djece s poremećajem koncentracije, koliko je u porastu nasilje djece prema roditeljima, nastavnicima niti novijih podataka o internetskom zlostavljanju...

Nasilje kao zabava

Posljednje istraživanje iz 2006. godine (Poliklinike za zaštitu djece od nasilja iz Zagreba) je pokazalo da 27 posto djece svakodnevno trpi vršnjačko internetsko zlostavljanje. Dijete od običnog nasilja može pobjeći, promijeniti školu, a od scyberbullynga ne može. Djeca u virtualnom prostoru traže vršnajčko razumijevanje, ali (sve više) ispoljavaju svoje frustracije. Premda je Facebook zabranjen djeci mlađoj od 13 godina, svoje profile na toj društvenoj mreži imaju predškolci. Potvrđuje to istraživanje koje je u dječjem vrtiću "Zvončić" u Našicama proveo Darko Ćorković, gdje "samo" šest posto anketirane djece potvrđuje da ima(ju) otvoren Facebook profil. Zahvaljujući internetu, konstantan je porast dječje pornografije. Često te fotografije i poruke budu zlorabljene, završe na Facebooku i drugim društvenim mrežama i postanu predmet izrugivanja, emocinalnih ucjena i prijetnji. Zabrinjava i pojava da djevojke prodaju SMS-om ili preko interneta svoje izazovne fotografije. "Takvu pojavu, a riječ je o sextingu ili sekstanju, uočili smo doslovce u svakoj srednjoj školi koju smo obišli. U vrijeđanju i zlostavljanju vršnjaka preko interneta ili mobitela prednjače djevojke" - zaključuje Ćorković, (vidjeti u  Glasu Slavonije od 14. veljače 2012.).

Nasilje je postalo ''normalan'' dio svakodnevice u suvremenim društvima, ne samo iz razloga nasilnih delikata, već i zbog medijski posredovane slike o nasilnim kaznenim djelima. Nasilje je jedna od vrlo značajnih "vijesti", pa ne čudi svojevrsno natjecanje različitih medijskih kuća u prikazima nasilnih delikata (što nasilnija i bizarnija- to bolje). Mediji se uglavnom u određenom vremenskom periodu usredotočuju na jednu vrstu nasilja pa tako možemo primijetiti pomicanje interesa s nasilja unutar braka na vršnjačko nasilje -bullying. Takav pristup je, dominantno, senzacionalistički. Najveći broj novinarskih članaka izvještava o različitim oblicima maloljetnih delikata i rijetko se navode preventivni programi suzbijanaja delinkvencije, istraživačko novinarstvo...

Današnja djeca sve sklonija bizarnijim "zabavama", maltretirajući ne samo vršnjake druge vjere, nacionalnosti ili „boje kože". Poznata je činjenica da djeca uče po modelu ponašanja odraslih, a nasljem postaju „vidljivi" među vršnajcima. Mlade smo učinili „prognanicima života" i sada nam uzvraćaju udarac. Još 2005. godine sam u znanstvenom članku "Nasilje nad i među mladima" detaljno objasnio kada i zašto nasilje postaje životni stil i zabavom, za sve veći dio djece i mladih.

Priznati američki psihijatar Robert Shaw, je u Californiji radeći s djecom  objasnio  da bez dobro „razvijenog osjećaja empatije, dijeca neće moći voljeti". Njegova dugogodišnja istraživanja u radu s djecom otkrivaju da su današnja djeca spremna uzimati a ne davati, a ono što imaju ne znaju cijeniti. „To su egocentrična djeca koja nisu sposobna poštovati osjećaje drugih "(Shaw). Svaki odgajatelj mora znati prenijeti djetetu vrednote empatičnosti i altruizma. Zašto?

Istraživanje iz 2004. godine u Hrvatskoj, prof. dr. Ivana Rimaca sa suradnica otkriva da su bogatstvo i uspjeh su na vrhu vrednota građanna/ki, a suosjećajnost i altruizam na dnu (ljestvice od dvadeset ispitivanih vrednota). Djece uče po obrascu (preferiranja vrednota i ponašanja) od starijih, pa i oni žele posati slavni, bez truda, neovisno o posljedicama. Uspjeh se ne mjeri koliko si drugome pomogao, nego koliko si "faca" u vršnjačkom drušvu, (od emocionalnog do tjelesnog zlostavljanja drugoga). "Pozitivan stereotip" prema vlastitoj grupi se stvara i kod nasilnih vršnjačkih skupinama mladih. Oni „gaje" pozitivnu sliku o sebi i tako se homogenitiraju, odbijajući sve suprotno. Mladima smo dali ulicu i računalo i sad oni ispoljvaju sve frustracije i svoj "identitet" formiraju kod diskreditiranje drugoga (po izgledu, vjeri, "drugačijega"). Epidemija u difamiranju "protivnika" je (postalo) internetsko zlostavljanje.  

Preventivni programi se najmanje financiraju od resornih ministarstava i ovise isključivo o entuzijazmu ravnatelja i pojedinih nastavnika. Preventivni programi poput Stop nasilju među mladima u školma  su (tek) "vatrogasne mjere. Sve više ima argumenata tvrditi da institucije nisu (stvorene) da riješavaju probleme, nego da ih umnažaju! Potrebno je promovirati programe "pomažućeg ponašanja". U Njemačkoj su od 2000. godine u ekspanziji tečajevi za roditelje pod motom „Odgovorni roditelji- odgovorna djeca". „Bez jasnih ciljeva", kaže ranija ministrica za obitelj Ursula von der Leyen „i djeca će biti dezorijentirana". Ona je u Njemačkoj pokrenula projekt „Savez za odgoj", čiji je cilj od vrtića pa nadalje, osnažiti programe stjecanja socijalnih kompetencija. Predlažem da u Hrvatskoj svaka škola  promovira najprijatelja!. »Najučenik« bi bilo dijete prepoznatljivo od svojih vršnjaka u promicanju altruizma i/ili empatičnosti.