Na kraju svijeta. Ili u Hrvatskoj. Jedni ostaju, drugi odlaze. To je ona iskonska čovjekova potraga za boljim. Ako odlaziš pobrini se da bude iz pravih razloga. Razočaranje će te sustići u protivnom. Najčešće je novac glavni motiv napuštanja doma „u nas". Nema posla, nema dovoljno visoke plaće, nema budućnosti, nema napretka.

Mnogi su digli ruke i prije negoli su pokušali dati šansu ovom iscrpljenom komadu Balkana i kupili kartu u jednom smjeru. Otišli u zemlju u kojoj sunce grije slabije od našega ili uopće ne grije. Neki su pokušali u sljedećoj zemlji „meda i mlijeka". I tako dok nisu shvatili da nije problem u klimi, zastavi, hrani drugačijega okusa.

Zadovoljstvo je teško pronaći jednako kao i ljubav. A jedno i drugo počinju od nas. Ako nismo zadovoljni sobom u vlastitoj zemlji nećemo biti ni u pedeset drugih. Kilometri neće izbrisati one najdublje misli koje nas muče prije spavanja. Neće zaborav progutati ono od čega bježimo. Osjećat ćemo samoću u najvećem gradu svijeta među milijunima ljudi.

Kako biti zadovoljan kad je čovjek dizajniran tako da uvijek želi više? Ponekad nas vlastite ambicije mogu dovesti u stanje depresije. Sama svijest o tome koliko toga možemo, a ne znamo kako, može biti pogubna za nemirni ljudski duh. Koji vapi za daljinama. Za pogledom koji ne obuhvaća, čiji rubovi ne postoje.

Ne određuje nas ono odakle potječemo, već smjer u kojem se krećemo.

Ima ih koji se boje izaći iz sigurnosti svoga kutka i kolotečine. Vole svoj život takav kakav je. Često ni sami nisu zadovoljni rutinom u koju su upali, no groze se promjena. Rade godinama isti posao. Imaju taj svoj krug istih mjesta koja posjećuju. Kao hrčci u kavezu. Nerijetko su zatvorenog uma. Ne razumiju različitost. Nikad je nisu upoznali. Sve što rade mora odgovarati društvenim odrednicama (u obliku roditelja, baba, susjeda, rođaka). Njima je jedna adresa dovoljna.

Nasuprot „ljudima hrčcima" stoje oni vječno nemirnih stopala. Koji žive za to da spakiraju kofere. Da okuse svijet. Da im se svaki udah zraka isplati. Žive bez izlika. Ne posustaju pred preprekama. Trude se da im život bude takav da ga se isplati prisjećati kad ih bude napuštao. Oni nose med i mlijeko sa sobom. I kada ne odlaze. Mogu biti sretni gdje god se nalazili. Jer znaju da sreća koja proizlazi samo iz stvari ne traje dugo.

Shvaćamo život preozbiljno. Ograničavamo se puno više nego što trebamo. Opravdavamo se sami sebi da ne možemo. Kasnije se kajemo zbog neostvarenog jer smo potratili vrijeme uvjeravajući se da postojimo samo kako bismo preživljavali.

Svijet nije prepun bezbrojnih okusa i mirisa, ljepota, boja da bi egzistirao sam za sebe. On nas zove da mu se divimo, da odlijepimo stopala i zakoračimo.

Moguće je, ako se dovoljno trudimo. Mnogo je onih koji bi sad u sebi pomislili kako previše sanjarim. Možda. To ne znači da je nemoguće. Nemoguće za mene predstavlja samo izazov. Motivira me da zagrizem jače.

Volim svoje „doma", ali to ne znači da ono ne može biti u bilo kojoj vremenskoj zoni. Za mene sreća nije kamen, ulica, zgrada.

Što kada se u svome gradu osjećam izgubljeno, kada me guši i kad postane tijesan? Bježim barem nakratko. Pobjegnem kada samu sebe uhvatim u sredini. U prosjeku u koji se ne uklapam, među svjetonazorima koje ne razumijem.

Barem je tako bilo nekad. Nemojte me shvatiti krivo, i dalje volim bježati s vremena na vrijeme. I uvijek ću imati taj poriv za lutanjem. Samo što sada osjećam da više ne moram. Ili bolje rečeno, ne moram sama. Zato što sam svoj dom odabrala u pokretnom obliku. Ne, to nije stvar, nego ono od čega živi duša.

To je Ljubav koju bih uzela za ruku pa gdje nas noge odnesu. S kojom mogu biti slobodna.

Zbog nje je svaki udah i izdah slađi.

Ona je moj dom koji može biti na bilo kojoj adresi. Moj med i mlijeko.