Rijetko se dogodi to da se u nekoj kazališnoj predstavi poklope briljantna dramatizacija djela, odlična režija i uvjerljiv glumački ansambl koji u kombinaciji daju veličanstvenu predstavu.

Upravo to se dogodilo u subotu navečer u Zagrebačkom kazalištu mladih, u kojem je praizvedena 'Črna mati zemla', nastala po hit romanu Kristiana Novaka, dobitnika tportalove književne nagrade za najbolji hrvatski roman 2014. godine. Predstavu je dramatizirao Tomislav Zajec, režirala ju je Dora Ruždjak Podolski, a rezultat je trosatna potresna priča koja će mnoge rasplakati, ali i zamisliti

Glavno pitanje koje se pojavilo u kazališnim krugovima uoči praizvedbe predstave 'Črna mati zemla' bilo je kako će Tomislav Zajec dramatizirati taj Novakov hit roman nimalo jednostavne strukture i hoće li redateljica Dora Ruždjak Podolski uspjeti pohvatati sve konce u toj priči o dječaku, njegovoj strašnoj tajni i osjećaju krivnje te o relativno nepoznatoj regiji na sjeveru naše zemlje, o kojoj znamo to da je bogat kraj i da u njoj HDZ nikada nije dobio izbore. Bojazan je bila izlišna. Izbor i teatralizacija književne građe znalački su napravljeni, s naglascima na onim situacijama koje najbolje ilustriraju karaktere i probleme. Posebno se može pohvaliti stapanje vremenskih razdoblja, dakle prošlosti i sadašnjosti, te zagrebačkih i malomještanskih situacija u cjelinu.

Predstava počinje u dokumentarnom stilu, kad znanstvenici iznose podatke istraživanja o nerazjašnjenih osam samoubojstava (pet muškaraca, dvije žene i devetogodišnje dijete) u malom međimurskom neimenovanom mjestu. Taj podatak odmah upućuje na prikaz društvene patologije i tragedije kolektivnih razmjera, a kad se fokus usmjeri na svađu glavnog junaka Matije Dolenčeca i njegove djevojke, postajemo svjesni toga da je ta patologija kulisa njihove, odnosno njegove osobne patologije.    

U predstavi su na jednako dojmljiv način uprizorene tri razine - intimistička, društvena i politička - koje se stalno prožimaju i na kraju stapaju u cjelinu. Svaka od te tri razine iznimno je uvjerljiva i pred gledatelja iznosi cijelo bogatstvo slika, emocija i pitanja. Prva razina iznosi intimnu priču glavnog junaka Matije Dolenčeca, pisca u spisateljskoj i intimnoj blokadi koji je duboko potisnuo svoju prošlost i laže svojoj djevojci te se vraća u djetinjstvo, provedeno na tom 'otoku' na sjeveru Hrvatske, kako bi pronašao identitet i mogao krenuti naprijed. Druga razina donosi autentičan i vjeran prikaz ruralne atmosfere i života Međimurja, a u kojoj se miješaju zbiljsko i nadrealno, slavenski mitovi i legende, svakodnevnica i demoni, izmišljeni i stvarni, što redateljica Dora Ruždjak Podolski oslikava poetičnim i maštovitim slikama, reminiscencijama na prošlost, međimurskim melosom i suigrom glumaca koji na tečnom međimurskom dijalektu oživljuju kraj pored Mure.

Na trećoj razini pokazuju se individualne i kolektivne traume nastale od Titovog razdoblja sve do vremena tranzicije u devedesetima u Hrvatskoj te se time ispisuje društvena patologija toga kraja, uglavnom potisnuta i namjerno gurana pod tepih. Također, suptilno su naznačene političke mijene u toj regiji (Tito – komunizam, Tuđman - HDZ), a time i u cijeloj zemlji. Posebno potresno djeluju scene u kojima se nagovještava budući čin pedofilije, kao i slika gnjusnog čina, koje otvaraju pitanja o onome što se događa, a o čemu se šuti, zatim redanje podataka o broju neobjašnjivih suicida u Međimurju, koji po definiciji ukazuju na društvenu trulež, a otvaraju se i pitanja o alkoholizmu, nasilju u obitelji, obrazovnom sustavu, utjecaju politike na naš svakodnevni život itd.   

Može se zaključiti da su Tomislav Zajec i Dora Ruždjak Podolski, uz asistenciju suradnika, od kostimografkinje Doris Krištić i scenografa Stefana Katunara, koreografkinje Petre Hraščanec do skladatelja Stanka Kovačica i cijelog glumačkog ansambla, izgradili predstavu jedinstvene poetike i atmosfere, koja progovara o našim strahovima i iskonskoj ljudskoj potrebi za pripadanjem te o svemu onome što nas sprečava da pronađemo sebe i ostvarimo svoj pun potencijal. No predstava 'Črna mati zemla' nije stala na tome, nego je progovorila i o našoj nesposobnosti i nemoći da se suprotstavimo društvenoj nepravdi, makar se ona događala na obiteljskoj razini (nasilje) i razini lokalnih moćnika (pedofilija), te općenito o zlu koje obitava ispod naoko idilične situacije.

Otvaranjem tih pitanja predstava je zakoračila u područje angažiranog, izazivajući našu savjest i zovući nas na buđenje, na otpor i obračun s demonima prošlosti, ne samo s Pujtom i Heštom kao simbolima naših unutrašnjih sukoba, nego i s 'demonima'  na društvenoj razini, pa i onima u suvremenoj Hrvatskoj. 

'Črna mati zemla' je velika ansambl predstava u kojoj svi glumci raskošno i uvjerljivo, ovisno o veličini i važnosti uloge, pridonose ljepoti i kvaliteti cjeline. To je posebno vidljivo u onim koreografiranim, simboličkim scenama, u kojima glumci nastupaju kao kolektivno tijelo, primjerice kao seljani na sprovodu, đaci u školi, nogometaši na igralištu ili djeca u igri, stvarajući lijepe, pamtljive slike.

Ipak, neke glumce valja posebno istaknuti. Glavnog junaka Matiju Dolenčeca tumači mladi glumac Adrian Pezdirc, koji je svoj talent već naznačio u 'Čarobnom brijegu' Janusza Kice. On svom liku pisca u krizi, koji sebe bezrazložno okrivljuje za smrt svojih sugrađana i koji s obitelji napušta Međimurje te gradi novi život u urbanom Zagrebu, daje potrebnu notu nemira, nervoze i naivnosti, ali i smušenosti i agresivnosti, ne postavljajući se prema svojoj prošlosti kao sudac, već kao promatrač spreman da shvati i oprosti. Pezdirc je posebno uvjerljiv u dramatičnom sukobu s Pujtom i Heštom te u onim situacijama kad zajedno s Malim Matijom (Nikola Ljutić/Leon Bujanović) predočava izgubljenost i povučenost dječaka koji se bezrazložno optužuje za smrt oca. 

Drugog junaka, nesretnog i traumatiziranog dječaka Franju Klanca, žrtvu roditelja alkoholičara, posebno agresivnog i primitivnog oca, te pedofila s nogometnog trenera, izvrsno utjelovljuje mladi Dado Ćosić, donoseći na scenu svu tragiku svog lika te njegovo začudno razumijevanje situacije i pomirenost sa sudbinom. Njih dvojica u isto vrijeme pokazuju dva pola obiteljskog odgoja, odnosno dva raspleta obiteljskih situacija u kojoj niti jedna nije bila idealna, ali je ipak ona Franje Klanca bila kudikamo užasnija, bez potpore i usmjeravanja, stoga je 'Črna mati zemla' u isto vrijeme predstava o važnosti roditeljstva i o presudnom utjecaju koji obitelj može imati na budućnost i samoostvarenje djeteta. 

Urša Raukar je naprosto briljirala u ulozi brižne i tople bake te je dobro savladanim međimurskim dijalektom, pokretima tijela, načinom hoda i gestama (nezaboravno tjeranje kokoši šibom!) odlično predočila svijet međimurskog sela te sublimirala likove svih baka koje su na pozitivan način odredile mnoga djetinjstva i seoska dvorišta. Ulogu majke, razapete između vlastite boli i stvaranja uvjeta za kakav-takav život obitelji nakon smrti supruga, izvrsno je utjelovila Doris Šarić Kukuljica, sublimirajući snagu i jakost svih onih žena koje nose i obitelj i kuću na svojim leđima. Odlična je bila i Suzana Nikolić koja je svoj lik učiteljice gradila na humoru i karikaturi, omogućujući time da slike iz Titovog razdoblja (indoktrinacija djece u školama) te Tuđmanovog vremena (bezrezervno slavljenje Lijepe Naše) profunkcioniraju kao ironični društveni komentar.       

Od ostalih valja još spomenuti Pjera Meničanina i Milicu Manojlović kao Heštu i Pujtu, čudne, zloguke likove koji nas tjeraju na pogreške i odvlače s 'pravog' puta, u izolaciju i krivnju, zatim Natašu Dorčić i Miju Biondić kao Ivu i Dinu, Doru Polić Vitez kao Tetu, ali i Lidiju i Tereziku Kunčec, Barbaru Prpić kao Milicu i Suzanu, Nadeždu Perišić Radović kao Franjinu majku te Damira Šabana, Danijela Ljuboju, Zorana Čubrila, Jasmina Telalovića i Mateja Videka, koji su pokazali veliku posvećenost svojim ulogama. To je osjetila i publika pa je cijeli ansambl na kraju pozdravila dugotrajnim ovacijama.