Kada napustimo rodni kraj, napuštamo i sve nama drage ljude. Roditelji, braća i sestre, prijatelji, ljubavni partneri svi tada imaju osjećaj kao da su nekoga izgubili. Je li taj odlazak nužno znači i gubitak ili svojevrstan dokaz o jačini vrijednosti pravih ljudskih odnosa?

Bilo da ste napustili svoje mjesto rođenja zbog studiranja, posla, ili pak nekog drugog vama trenutno poznatog razloga, svima se nameću isti strahovi zbog ostavljanja voljenih i dragih osoba. Osobno kada sam prije osam godina napustila svoj dom i promijenila cijelu svoju životnu okolinu, brinulo me hoću li uspjeti pronaći prijatelje.

Imam sreću da od svojih osnovnoškolskih dana imam dvije najbolje prijateljice. Prijateljski staž nam traje već dvadeset godina. To nije mala brojka za mladog čovjeka.

Kada se sjetim svih početaka, spletki, svađa koje su se našle pred nama, one dvije su mi uvijek bile oslonac i konstanta u mojim najtežim i najsretnijim trenutcima. I tako s krajem srednje škole svaka od nas izabrala je drugi grad u kojem želi studirati.

Moram naglasiti da nas tri nemamo previše sličnosti, mogla bih reći da smo potpuno tri različite jedinke, ali u simbiozi prijateljstva činimo savršen jednakostranični trokut. Prije studija smo provele najduže i najljepše ljeto prijateljstva. Tadašnja ekipa prijatelja bila je puno veća, danas je od nje ostala ova trojka. Vrijeme to učini, udalji ljude.

Prije mog odlaska razmišljala sam o tome kako mi je važno da ih ne izgubim bez obzira na sve. I tako je i bilo. U vrtlogu svih studentskih avantura, prošli bi dani i tjedni kad se ne bismo čule zbog silnih obveza. No sve to nije umanjilo našu povezanost. Ojačalo ju je.

Dan-danas smo još uvijek razdvojene. Doduše one dvije su se spojile u istom gradu, a ja sam odlučila ostati tu gdje sam i studirala. Želim reći da sam ponosna na naše dvadesetogodišnje prijateljstvo. Rijetko tko okusi takvu privilegiju istinskog prijateljstva.

Upoznala sam tijekom studija puno ljudi, ostvarila mnoga poznanstva, prijateljstva koja su nažalost kratko trajala. Sva ona su me upotpunila. Nikada me u upoznavanju novih ljudi nije priječio strah da ću izgubiti njih dvije ako nađem nove prijatelje. Znala sam da ih ne može netko tek tako zamijeniti. Niti će ikada moći.

Prijateljstvo na daljinu je zapravo jako lako onda kada ne zapustiš taj odnos zbog daljine. Čak i kada prođu tjedni bez da nisi čuo svog prijatelja, ne znači to da je prijateljstvo gotovo. Tu se otvara pitanje zdrave komunikacije i međuljudskih odnosa.

Najčešće komunikacija zatruje se u ljubavnim vezama zbog ljubomore i nedostajanja. Razum pomute osjećaji i ne vidiš više kristalno jasno pred sobom. Umišljaš svakakve situacije i tu nastaju prve svađe i problemi koji znaju dovesti do zasićenja. Održavati ljubavnu vezu na daljinu nije lako. Znam to i iz svog iskustva, a i od iskustva svojih prijateljica. Međutim, ne mora biti toliko teško.

Ako izgradiš čvrsto povjerenje i dobru komunikaciju niti jedan kilometar udaljenosti ne bi trebao narušiti odnos. Meni osobno najveći problem tu predstavlja nedostajanje. Po prirodi nisam ljubomorna, ne volim tu emociju. Tijekom svih svojih odnosa s dragim osobama zatomila sam je u početku.

Pritom mislim na ljubomoru dok si dijete pa kad vidiš da ti je brat ili sestra dobio bolju igračku od tebe i mnoge druge bezazlene primjere. Mislim da sam samu sebe istrenirala da ljubomoru maknem iz svih sfera života. Ona se može javiti i u prijateljstvu. Upravo u toj situaciji kada se zbog studija raspršite i stvorite nove ekipe.

Naravno, smatram da nije zdravo biti ljubomoran u takvim situacijama. Moram priznati opaka je ta emocija. Zna se ona kradomice prišuljati. Nepozvana narušit će u svakoj udaljenosti sve odnose. Svjedočila sam svakakvim vrstama ljubomore. Vidim ju i kod male djece, adolescenata, tridesetogodišnjaka i pedesetogodišnjaka. Zato je u udaljenosti važno povjerenje.

Da nisam vjerovala svojim prijateljicama danas ne bih imala ovo što imam. Možda bi, već prije petnaest godina naše prijateljstvo puklo i svaka bi otišla svojim putem. Kao što imam čvrsto povjerenje u njih imam ga i u svoju obitelj i u partnera. Ono mi olakšava život na daljinu.

Nije lako otići od svega poznatoga i onoga što je godinama bilo tvoje utočište. Neki imaju sreću pa se odmah odlično snađu, upoznaju puno novih ljudi dok ima i onih koji samuju mjesecima u tuzi za onim što su ostavili iza sebe. Nije ni meni bilo lako.

Nisam htjela odustati pa sam odlučila sama poduzeti korak i upoznavati nove ljude. Polako sam stekla novu samostalnost, novi život, novu okolinu, rutinu, prijatelje, ljubav i novu sebe. Stari život je ostao u lijepom sjećanju. Nikada ga ni ne planiram napustiti jer bez njega ne bih bila ovo što sam danas.

Daljina mi je donijela čvršći i bolji odnos s bratom i roditeljima i puno više razumijevanja. Dokazala mi je kako pravo prijateljstvo ne može pokleknuti ni pred ičim. Potvrdila da smo zaista sami svoji kovači sreće.

Ne trebamo se bojati odlaska. Trebamo se bojati samo nas i našeg prihvaćanja promjene mjesta življenja. Odnosi će i dalje stagnirati, neće pobjeći. Oni vrijedni toga će i u udaljenosti biti blizu. Možda ne fizički, ali hoće tamo gdje materijalno nije važno i ne postoji.