U razdoblju romantizma lik Don Juana prolazi bez problema, ali u modernoj Americi može završiti samo na jednom mjestu - u ludnici.

Režija: Jeremy Leven
Uloge: Johnny Depp, Marlon Brando, Faye Dunaway, Geraldine Pailhas, Talisa Soto
Godina: 1994.
Trajanje: 97 minuta
Produkcija: New Line Cinema

"There are only four questions of value in life, Don Octavio. What is sacred? Of what is the spirit made? What is worth living for, and what is worth dying for? The answer to each is the same: only love".

Sad će neki možda pomisliti da sam sasvim izgubio kompas. Kako melodramatična romantična komedijica kakvih je devedesetih u Hollywoodu bilo more može biti film vrijedan spomena, a kamoli blizu kinematografskoj povijesti? Nastavite čitati, možda dobijete želju da ga pogledate (ponovo). Jer "Don Juan de Marco" daleko je od obične romantične komedijice. Ili sam možda ja doista izgubio kompas i proljeće mi je udarilo u glavu. Valjda će vrijeme pokazati...

Naslovni lik filma Don Juan de Marco suvremena je inkarnacija legendarnog knjiškog lika Lorda Byrona. Dolazi iz njujorške četvrti Queens i tvrdi da je najveći ljubavnik na svijetu koji je vodio ljubav s 1500 žena. U razdoblju romantizma takav lik prolazi bez problema, ali u modernoj Americi može završiti samo na jednom mjestu - u ludnici. Tamo će ga smjestiti psihijatar Jack Mickler, nakon što ga odgovori o samoubojstva skokom s krova o kojem je naš Don Juan promišljao zbog gubitka svoje najveće i jedine ljubavi, Done Ane. Unutar bijelih zidova mentalne institucije Mickler će pažljivo saslušati Don Juanovu priču, za koju ni na samom kraju filma neće biti sasvim jasno je li istinita ili se radi samo o utvaranju bolesnog uma beznadno zaljubljenog u djevojku s Playboyeve duplerice. Ali znate i sami da su ovakvi filmovi pretplaćeni na happy end pa je već u startu jasno kako će samoprozvani Don Juan dobiti potvrdu da mu je u glavi sve čisto, barem zato jer njegov psihijatar i dalje želi vjerovati u snagu ljubavi, na koju je kroz godine, kako to već biva, zaboravio.

Polutalentirani scenarist sa svojim je prvim filmom pokazao natruhe talenta. Ali prije svega je pokazao fantastičan smisao za casting. Nikad nećemo saznati je li Jeremy Leven mogao postati relevantan redatelj, s obzirom da se nakon "Don Juan de Marca" nije više usudio stati iza kamere, ali moj je osobni dojam kako je imao potencijala. No, ostavio je iza sebe barem jedan pamtljivi uradak, iako isto tako treba priznati da gotovo sav teret ovog filma na leđima nose njegovi glavni glumci. Leven je, naime, imao ludu sreću da je za tumače svojih likova (a njegovi su jer je njegov i scenarij) dobio dva ponajbolja glumca svojih generacija. Bilo je to doba kad se Johnny Depp, nakon "Eda Wooda", "Što izjeda Gilberta Grapea?" i "Edwarda Škarorukog", nametnuo kao najbolji mladi glumac u Hollywoodu, dok o legendi Marlonu Brandu više ni ne treba pisati hvalospjeve.

Posebno je fascinantan odnos između ova dva lika, koji počinje kao klasična relacija doktora i njegovog pacijenta, a prerasta u nešto puno više. Brandov se psihijatar ispočetka postavlja superiorno prema mladiću koji mu je u startu simpatičan i baš ga zbog toga želi izliječiti od njegovih deluzija prije nego se povuče u zasluženu penziju koja kuca na vrata. No, kako ga Don Juan polagano uvlači u svoju priču, inače racionalni Mickler će se zaraziti njegovim ljubavničkim zanosom i prije nego se uspije snaći uloge su obrnute - učenik je postao učitelj. Umjesto da ga izliječi i spusti na zemlju, psihijatar ulazi duboko u psihu mladog idealističkog ljubavnika i njegova ga priča postepeno pomlađuje, do te mjere da o njoj postaje ovisan. Je li Brando doista mogao nešto naučiti od Deppa? To je samo još jedna stvar koju vrijeme tek treba pokazati, ali zasad ostanimo samo na tome da su obojica svoje uloge odigrali maestralno.

Što je, dakle, toliko posebno u "Don Juan de Marcu" da se baš on ističe među svim ostalim romantičnim komedijicama/melodramama za široku publiku? Osim glumačkog faktora kojem je doista teško odoljeti, tu je i lepršavi šarm ovog filma. "Don Juan de Marco" u sebi ima nešto što podsjeća na zlatno doba Hollywooda, na doba kad su se filmovi činili puno jednostavnijima, kad romantiziranje nije nužno podrazumijevalo lošu patetiku i kad happy end nije bio samo klišej. Pametnom dosta.