Ostalo / Kolumne

Sedmi pečat

Igrajući se Boga

Igrajući se Boga

Dupla kino porcija "Mad Maxa" u nepunih tjedan dana, bila je dovoljna kako bi se zasitilo to dijete u meni željno akcije i adrenalina, no nakon toga, trebalo mi je nešto budžetom prizemljenije, a pričom daleko intrigantinije. Infatilni "Tomorrowland" i remake "Poltergeista" naravno, nisu bili ta alternativa koju sam očajnički tražio.  

Sjetio sam se tako filma koji je unatoč pradavnim najavama prikazivanja, misteriozno nestao s 'mape' nadolazećih kino naslova.

Iako je izvan 'Lijepe Naše' pobrao lovorike unutar kritičarskih krugova, odnosno onih iskonskih SF fanova, netko je izgleda 'mudro' zaključio kako bi ovakav film zauzeo prostor za 'dragocjenije' naslove poput hmmm.... "Prodopraha Doktora Proktora", pih!  No, ne krivim ih. Treba nešto i zaraditi, a naša većinska publika se već 'iskazala' kad neki, manje razvikani, pametniji film stigne u kina.

Hoće li ikad doći na naša velika platna, ne znam, no znam da ga trebate pronaći i pogledati. Zašto? Zato što je u ovom slučaju riječ o SF filmu kojeg smo čekali godinama, desetljećima i..., ma pročitajte.

Pobjedivši na internom natjecanju svoje tvrtke Bluebook, mladi kompjuterski programer Caleb (D.Gleeson) za nagradu dobije tjedno druženje s osnivačem tvrtke, genijalnim Nathanom Batemanom (O.Isaac).

Po dolasku na Batemanovo, od očiju javnosti skriveno imanje, locirano daleko u nepristupačnoj divljini, Caleb biva iznenađen neobičnim zdanjem svog šefa, no uzbuđenje ga brzo potjera u unutrašnjost tih naizgled hladnih zidova. Nervoza i nelagoda prilikom upoznavanja sa svojim brilijantnim i prilično ekscentričnim šefom,  nestane kad ga ovaj zadivi sa svojom dugo pripremanom krecijom zvanom Ava (A.Vikander).

Nathan otkrije Calebu da ga je izabrao na natjecanju jer mu je trebao adekvatan znalac koji će potvrditi njegovo maestralno otkriće umjetne inteligencije. Calebov zadatak je da uz pomoć Turingovog testa pokuša razlučiti dal' je Ava razvila svoju svijest ili samo koristi ugrađenu bazu podataka. Kako vrijeme odmiče, Caleb osjeti privlačnost naspram Avi, a paralelno upozna i Nathanovu mračnu stranu...

Napokon! Premda smo u posljednjih 10-15 godina imali više prilika posvjedočiti nekim izvanrednim predstavnicima SF žanra, malo koji od njih je bio snimljen s ovako skromnim budžetom, a opet s ovako snažnom i inteligentnom pričom. Nemojte me krivo shvatiti, efekti u ovom filmu su maestralni i predivno snimljeni, futuristička stilizacija je gotovo opipljiva i neodoljiva, no svo to neonsko blještavilo je tu kako bi služilo priči, a ne obrnuto kako je to uglavnom slučaj s većinom visokobudžetnih budalaština koje nam serviraju već desetljećima.  

Zar je moguće da je netko nakon čitave hrpetine SF filmova koji su se na direktan ili indirektan način pozabavili s ovakovom tematikom, smislio nešto tako dobro i originalno?

O da, istina je.

Vjerujte mi, nije ovo slučajno. Alex Garland je čovjek koji je unio revoluciju u idejama osakaćene žanrove horora i znanstvene fantastike, potpisavši scenarije za moderne klasike kao što su "28 Days Later" i "Sunshine", a sad je otišao i korak više prihvaćanjem i uloge redatelja.

Ex Machina (2015)

Režija: Alex Garland

Uloge: Domhnall Gleeson, Alicia Vikander, Oscar Isaac, Sonoya Mizuno, Symara A. Templeman, Elina Alminas, Tiffany Pissani...

Žanr: SF, triler

Trajanje: 108 minKuha se ova ideja u njegovoj glavi još od djetinjstva i prvog susreta s kompjuterom. Dječački mozak se tad zapitao ima li koga s druge strane ekrana i ta ga znatiželja nije nikad napustila.

Gutao je Garland u nadolazećim godinama brda stručne literature, divio se Kubrickovoj epopeji "2001: A Space Odyssey" i ozbiljno je prionuo ideji koja bi lako mogla biti slijedeći evolucijski iskorak, a ujedno i ultimativni poraz čovječanstva. 

Naravno, nema ovdje apokaliptičnih prizora kakve smo primjerice viđali u serijalima "Terminator" ili "Matrix", no Garlandova vizija je po meni osobno daleko ozbiljnija i na taj način još zlokobnija. Možemo svakako povući i paralele s pričama o Frankensteinu ili Dr. Moreau, no ova potpuno pripada Garlandu i on nam to uvjerljivo dokazuje.

Moralizacija je prisutna unutar brojnih segmenata priče i bilo je nužno pronaći glumce koji posjeduju tu pripovjedačku snagu. Srećom, Garland nije niti na tom škakljivom terenu napravio pogrešku već nas je bacio u slatke brige s odabirom superlativa za trojac Vikander/Gleeson/Isaac.  

Hoće li budućnost biti ovakva?

Bojim se da glumeći Boga nismo daleko od ovog scenarija, no nadam se da će i one čije je mišljenje itekako bitno, barem nakratko natjerati na razmišljanje. Garland? Autor čija ćemo nova ostvarenja iščekivati s nestrpljenjem.


Dodavanje novih komentara je onemogućeno.