"Ne, ne treba misliti'', u jednom trenutku kaže naš Benedikt, jer zna da je korištenje vlastite glave samovolja, a za to stiže kazna...

U našem malom klubu čitatelja ovaj mjesec čita se velika knjiga. Zašto ''velika''? Ne znam kako bi drugačije oslovila djelo Tatjane Tolstoj, bremenite prezimenom, ali vrlo zanimljive autorice čiji mi je roman "Kis" nekako uspio promaknuti onda kada je konačno objavljen u nakladničkoj kući Pelago.

(Iz najave romana): "Kis" je roman o novoj civilizaciji nastaloj nakon velike eksplozije koja je uništila poznati svijet megalopolisa, napredne tehnologije i kulturnog naslijeđa. Novo doba karakterizira posvemašnja degradacija svega ljudskoga - tu caruju glupost i praznovjerje, mutacije i nekontrolirani nagoni, nasilnost i autistična neemotivnost, primitivnost onih koji su izgubili svoju povijest i kulturu, ali su ostali opsjednuti vlašću.

To postkataklizmično doba zapravo groteskno zrcali današnje zapadno društvo, te osobito Rusiju i njezine mitove i naracije. Jezik "Kisa" je čudesno sugestivan, nabijen sarkazmom, parodijom i humorom, te jedinstvenom igrom trivijalnoga i uzvišenoga.

Tatjana Tolstoj dolazi iz književne obitelji, pa se i sama upustila u pisanje, ali još kako! "Kis" je pisala gotovo 15 godina. Na različitim kontinentima, tamo gdje ju je život već nosio. Kako je uspjela zadržati nit vodilju i ne pogubiti se u oluji izričaja u vlastitoj glavi?

Paralelno s pisanjem romana, Tatjana je objavila nekoliko zbirki priča i postala jedna od najznačajnijih ruskih autorica.

Slobodno mogu reći da se može postaviti uz bok McCarthyu, Bradburyu, pa i Orwellu.

Njezina je tema vrlo zanimljiva.

Slika raspada naše civilizacije prikazana kroz sliku raspada jedne neodređene zemlje, mitske zemlje locirane na istoku Europe, koja, nakon tzv. Praska, postaje postnuklearni pejzaž u kojem upoznajemo junaka Benedikta Karpova, stanovnika područja nazvanog po ''Velikom murzi'' Fjodoru Kuzmičksu.

Taj je velikan ljude naučio mnoge stvari, darovao im je vatru, kotač, zapravo, potaknuo je njihov razvoj nakon velike katastrofe. Ljudi su u ovom području nakaze. Duhovno prazni... mutanti.

Hrane se miševima, gljivama, crvima i nije poželjno da čitaju jer bi im to moglo navući kakvu ''bolest''. Nasuprot njih, bijede i jada, neki ljudi postali su ''besmrtni'', odnosno, Prasak im je osigurao vječni život.  A tu su i prikupljači knjiga koji paradiraju u saonicama.

U tom svijetu egzistira naš Benedikt, pisar umotvorina Velikog murze, koje su ni manje ni više poznata i ''prava'' djela koje je ovaj proglasio svojima...  Veliki murza određuje i blagdane kako mu već dođe, te se putem tzv. Ukaza obraća svojim poslušnim stvorenjima. Oni za bolje i ne znaju.

"Ne, ne treba misliti'', u jednom trenutku kaže naš Benedikt, jer zna da je korištenje vlastite glave samovolja, a za to stiže kazna...

Tatjana Tolstoj upravo će kroz svog junaka udahnuti djelu pohvalu renesansi, znanju, humanosti.

Groteska romana ''Kis'' leži i u definiranju stereotipa, inzistiranju na kulturološkim razlikama spomenutih stvorenja i uvrnutim mjerilima ''ljudskosti'' same.

A što ili tko je ''Kis''? E, to vam ne smijem otkriti...

Stilski zanimljivo - arhaično intonirano i književno vrijedno. Pohvala i Igoru Buljanu koji je roman preveo s ruskog. Knjiga uz koju ćete se i nasmijati, ali i zamisliti...pošteno zamisliti.