Neumorna promotorica hrvatske suvremene književnosti u Zadru će promovirati svoj roman prvijenac - tim povodom, razgovaramo s Alidom Bremer

Nedavno ste objavili vaš je prvijenac, međutim, vaše je ime već godinama prisutno u samim temeljima hrvatske književne scene, prevoditeljica ste i promotorica hrvatske književnosti na njemačkom govornom području. Da li je književno stvaralaštvo uvijek bilo dio vaših osobnih želja i kako to da je trebalo toliko dugo čekati na prvi roman?

Kad sam bila mlada objavljivala sam priče i pjesme, kao što to često rade vrijedne učenice i studentice, studirala sam književnost i pisala osim svojih radova još i kritke i eseje, ali odlaskom u Njemačku doživjela sam priličan prekid u biografiji, jer je prebacivanje iz jednog jezika u drugi bilo naporno i traje u stvari do danas. Zato je rad na vlastitom književnom stvaralaštvu morao čekati, jer sam mu se polako približavala.

Pisala sam prvo seminarske radove, a zatim doktorat na njemačkom jeziku, zatim književne kritike i recenzije, a onda sam počela prevoditi, prvo novinske članke, pa eseje, a onda i sve druge žanrove: poeziju, prozu, dramu. Kad isprobate stvarno sve registre u jednom naučenom jeziku, onda ste možda na pola puta da se usudite pisati na njemu... Ali to je i dragocjeno iskustvo, jer me je navelo na pomno razmišljanje o riječima i izrazima. Dok sam sve više uranjala u njemački jezik i pripremala se za pisanje na njemu, pisati na hrvatskom je postajalo sve teže, jer su moje teme i moje misli postajale sve više njemačke. To je neobičan proces s kojim se suočava sve više pisaca u današnjem globalnom svijetu, nešto slično je opisao i Aleksandar Hemon, bosanski pisac koji piše na engleskom jeziku.

„Olivin vrt“ je naslov vašeg romana na njemačkom, a hrvatsko izdanje nosi naslov „Olivino nasljeđe“. Roman je obiteljska kronika koju je njemački nakladnik ovako najavio „Kako je moja obitelj preživjela Hrvatsku“. Roman ste pisali na njemačkom, je li to odredilo fokus romana? Da li je stvaran za njemačku publiku i nosi li on na neki način obilježje knjige koja želi predstaviti „naše krajeve“ ili „naše sudbine“ zapadu?

"Olivino nasljeđe", prvi roman prevoditeljice, urednice i promotorice hrvatske književnosti Alide Bremer bit će predstavljen u Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar 14. svibnja u 19.30 sati.
O knjizi će uz autoricu Alidu Bremer govoriti i Frakturin urednik Seid Serdarević. Razgovor s gostima vodit će Goran Lovrić. 

Nakladnik je reklamirao roman ovom rečenicom, ali nisam je ja napisala, jer u romanu ima i puno onih koji nisu preživjeli, i to ne Hrvatsku, nego Drugi svjetski rat, tako da ja ovu rečenicu ne bih ni upotrijebila, ali ponekad je marketing uspješniji i od autora i od urednika u jednoj nakladničkoj kući... Roman je obiteljska kronika autobiografskog tipa, kakve su zadnjih desetljeća baš u njemačkoj književnosti bile dosta popularne, dakle žanrovski se uklapa u jedan njemački trend. I upravo je to i razlog da je premijera romana, koji je na hrvatski jezik prevela Štefica Martić, baš u Zadru! Naime, na Sveučilištu u Zadru održava se na Odjelu za germanistiku međunarodni simpozij na temu „Obitelj i identitet u suvremenoj književnosti“ i profesor Goran Lovrić me je pozvao u okviru ovog skupa čitati iz originala na njemčkom jeziku, a taj se poziv poklopio s datumom izlaska hrvatskog izdanja, tako da smo urednik Seid Serdarević i ja odlučili premijeru održati u Zadru, a dan poslije u mom rodnom Splitu. 24. 5. je onda u okviru Zagreb Book Festa promocija i u Zagrebu.

Pripovjedačica u romanu - isto kao i autorica  - je osoba koja živi u dva svijeta i koja jedan svijet „prevodi“ u drugi. Ja sam između ostalog prevoditeljica i prevođenje mi je uobičajeno stanje duha, tako da ste to dobro primijetili: Roman je obilježen željom predstavljanja „naših krajeva“, ali i pružanja neke vrste zrcala Nijemcima, jer u romanu doznajemo i kako se stranci s juga osjećaju u Njemačkoj.

Najzaslužnija ste osoba za promociju hrvatske književnosti na njemačkom govornom području, sudjelovali ste i organizirali predstavljanje hrvatskih autora na mnogim sajmovima, posebno vrijedi istaknuti sajmove u Leipzigu i u Franfurtu. Možete li usporediti koliki je doista vidljivost hrvatskih autora na toliko velikom tržištu? Ima li napretka posljednjih godina i smiješi li se Hrvatskoj više prilika otkad je postala članica Unije?

Iznenađujuće je zanimanje njemačke publike i njemačke javnosti za sve strane književnosti, a od tzv. „malih“ upravo za hrvatsku književnost, na čemu sam i ja sustavno radila. To je bio proces za koji treba puno vremena: Uredila sam zbornike, časopise, antologije, prevela velik broj knjiga i predstavila puno pisaca, te ostvarila suradnju s agentima i organizatorima književnih događanja. To je dalo rezultate, koji su se uklopili u rad drugih kolegica i kolega, raznih projekata itd. Mislim da se nešto slično vidi u rezultatima nakladnika „Istros Books“ iz Londona, koji je također kontinuiranim radom počeo postizati vidljivost pisaca iz cijele jugoistočne Europe na engleskom jezičnom području. Naravno, uvijek se može i više i bolje, ali hrvatska književnost je u Njemačkoj pristojno zastupljena i lijepo prihvaćena.

Svi napori ne bi urodili plodom bez spremnosti druge strane prihvatiti pisce iz neke strane zemlje, pa ja tako važno zapitati se: Koliko je zanimanje ovdašnje publike za pisce iz Njemačke? Nekad mislim čak manje nego njemačko zanimanje za hrvatsku literaturu. Ili npr. koliko se Hrvati zanimaju za suvremene pisce iz Poljske, Ukrajine ili Grčke, a čije prijevode također rado objavljuju Nijemci? Mislim da je važno razmišljati u oba pravca, a ne samo o tome koliko smo mi nekome vidljivi i prepoznatljivi.

Otkad je Hrvatska članica Unije nije se puno promijenilo u recepciji književnosti, ali je ostvarivanje nekih projekata postalo lakše, tako da bi na duže staze moglo postati vidljivim da se nešto zbilja i mijenja. Traže se osobine kao što su kreativost, mobilnost, fleksibilnost i upornost, i ja sam sigurna da one krase mnoge ljude u Hrvatskoj, ali da bi se one mogle razviti, neophodna je i opća klima i raspoloženje u zemlji, a čini im se da s tim u Hrvatskoj natprosječno često postoje problemi. To kažem zato što se i segment promidžbe knjige neće sam od sebe održati ako se i na njemu ne bude stalno i sve bolje radilo. Možda je to njemački pristup stvarnosti, ne znam, ali ja sam za podjelu zadataka po kompetencijama i za strpljiv rad, koji ne daje odmah rezultate. Sve zemlje koje su proširenjem EU postale članicama profitirale su od ovog članstva, stoga mi se čini nemogućim da bi upravo Hrvatska mogla postati jedinom novom članicom koja ne bi osjetila pozitivne promjene.

Da li bi mogli usporediti stanje književne scene i produkcije u Njemačkoj u posljednjih pet godina. Postoji li i tamo izražena kriza knjige? Kako knjiga živi na velikom tržištu i koliko je i tamo ovisna o državi i subvencijama?

Stanje se teško može usporediti, jer se radi o ogromnom tržištu – govornika njemačkog jezika u Europi je 105 milijuna, a ukupno 185 milijuna ljudi u svijetu vladaju njemačkim jezikom. Za knjigu je naklada presudna, jer „proizvod“ iz lanca „autor-urednik-nakladnik-knjižar-čitatelj“ je takve prirode da ovisi o broju prodanih primjeraka odnosno o broju pročitanih primjeraka. I hrvatski i njemački pisac mora knjigu napisati, urednik urediti, nakladnik sa svojim suradnicima prelomiti, dizajnirati naslovnicu, pripremiti za tisak, a to je i glavni dio posla (i troška). Od tog trenutka, kad je taj dio gotov, za zaradu postaje presudnim koliko se primjeraka tiska i kako je organizirana prodaja ovih primjerka. Možete i sami zamisliti da je njemački nakladnik ovdje u puno većoj prednosti od hrvatskog!

U Njemačkoj ne postoje državne subvencije za knjigu, ali postoje različiti programi za potpore prijevoda ili stipendije za pisce i prevoditelje. Ni ovi najčešće nisu državni, jer u Njemačkoj je malo toga što državno, uopće se Nijemci puno manje pouzdaju u državu od Hrvata, iako plaćaju poreze i iako im je država prilično uređena. Mislim da je to i tajna njihovog ekonomskog uspjeha – pouzdanje u vlastite snage kao opća odlika društva. No naravno neki vidovi krize postoje i ovdje – sve više je na brzinu prevedenih i napisanih uspješnica siromašne književne vrijednosti, dok složenija umjetnička djela teže dolaze do čitatelja. Književna kritika ima sve manje mjesta u medijima, Amazon je ugrozio i male knjižare i knjižarske lance, djeca i mladi čitaju sve manje, a sve više vremena provode za svojim računalima ili sa svojim „pametnim“ telefonima.

No mislim da su hrvatski problemi puno veći i da ih se teško može usporediti, jer gore navedeni problemi suvremene stvarnosti pogađaju isto i Njemačku i Hrvatsku, ali su u Hrvatskoj dio jedne sveukupno loše situacije za nakladnike i knjižare. Broj potencijalnih kupaca knjige ovdje je mali samo po sebi, jer se radi o malom tržištu, u zemlji nema dobre knjižarske distribucije i prodaje, a platežna moć srednjeg sloja kao najvičnijeg kupovanju knjiga sve više opada.

Posebno smo sretni što ćemo u sklopu kratke hrvatske turneje (Zadar, Split, Zagreb) u četvrtak u Gradskoj knjižnici imati priliku upoznati vašu knjigu. Što Zadrani mogu očekivati?

Na prvoj stranici moje knjige spominje se Zadar; knjiga počinje pismom koje je jedan odvjetnički i bilježnički ured iz Zadra 2008. godine poslao pripovjedačici, a u kojoj ju se obavještava da joj je njezina baka Oliva, koja je prije 18 godina (dakle 1990. godine) umrla, ostavila jedan zapušten maslinik negdje kraj Vodica.

Pripovjedačica se upravo bila pomirila sa sudbinom koja ju je odvela na sjever Europe, gdje nema ni sunca ni mediteranske hrane ni dobrih prijatelja, ali je sve uređeno i organizirano, te prvo pomišlja da bi bilo pametno ignorirati ovo pismo, jer u njemu stoji da ovaj maslinik neće baš tako lako moći uknjižiti na svoje ime, naime morat će prvo proglasiti mrtvima sve koji su na njemu upisani, a to su najrazličitiji preci čiji tragovi sežu do kraja devetnaestog stoljeća.

A onda ipak kod pripovjedačice prevagne čežnja za Dalmacijom, za prijatejima i za roditeljima, te se ona odluči upustiti u proces brisanja predaka iz zemljišnika, i brišući ih, ona pronalazi njihove priče. A ove priče nisu bile previše vesele: Bilo je i gladi, i emigracije u Australiju i Slavoniju, onda dolaze talijanska pa njemačka okupacija, muškarci odlaze u partizane, a žene u logore Molat, Bagni Caldi, „Le Fraschette“, u zbijeg u El Shatt, u logor Ciglana u Beogradu.

U Domovinskom ratu devedestih umiru djed Šimun i baka Oliva, oboje u staračkoj demenciji uvjereni da se radi o „onom“ ratu, koji je kao Drugi svjetski rat obilježio njihove živote. To je naravno žalostan trenutak vraćanja unatrag, koji ljudske napore za sretnijim životom čini naizgled uzaludnima. Pa ipak su članovi obitelji – oni koji su preživjeli – ostali vesele naravi, mudri i pošteni, a vole i pojesti i popiti, samo što je baka Oliva poslije svih strahota postala depresivnom i u romanu je povremeno vidimo kako leži na otomanu u svojoj kuhinji i nikad ne govori, nego samo razmišlja, dok oko nje bruji život...

Zadrani mogu očekivati promociju romana u kojemu se pričom o jednoj obitelji obuhvaća sto godina hrvatske povijesti u Dalmaciji iz jednog osobnog ugla. Slične sudbine su upravo u ovim krajevima prepoznatljive, kao što su prepoznatljivi okusi i mirisi Dalmacije, za kojima u svom sređenom njemačkom životu čezne pripovjedačica.