'Hrvatski pravopis' spomenute trojice autora u nakladi Školske knjige bio je 1971. zabranjen i uništen

Po zapisnicima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, koji su dostupni na mrežnim stranicama Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Vijeće nije raspravljalo o novome 'Hrvatskom pravopisu' Stjepana Babića i Milana Moguša koji je nedavno objavila Školska knjiga.

Predsjednik Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika akademik Radoslav Katičić izjavio je da je nakladnik tom vijeću ponudio da razmotri usklađenost pravopisa s njegovim zaključcima da bi 'to bio drugi korak'. 'To bi bilo nešto drugo ako bi Vijeće za normu dalo mišljenje o pravopisu, a usklađivanje je stvar autora', dodao je.

Neki članovi Vijeća misle kako bi bilo 'puno bolje da je tom vijeću ponuđeno da ocijeni usklađenost pravopisa sa zaključcima za normu', što su autori istaknuli u podnaslovu pravopisnog priručnika.

Dunja Merkler, urednica novoga 'Hrvatskog pravopisa', izjavila je kako se Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika ne bavi procjenjivanjem pravopisa, nego rješava sporna jezična pitanja. Pritom je dodala kako obveza nakladnika nije bila tražiti mišljenje o novome 'Hrvatskom pravopisu' od Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.

Jedan od ocjenjivača 'Hrvatskog pravopisa' jezikoslovac Mario Grčević, docent na Hrvatskim studijima, smatra važnom prednošću novoga 'Hrvatskog pravopisa' (Babić-Moguš) što je usklađen sa zaključcima Vijeća za normu, za razliku od prije tri godine objavljenoga pravopisa Matice hrvatske koji uopće nije uvažio činjenicu da Vijeće postoji i radi. Po njegovim riječima, neshvatljivo je da jedna od najuglednijih i najstarijih hrvatskih kulturnih institucija zaobilazi rad Vijeća za normu koji je osnovalo Ministarstvo znanosti i koje vodi akademik Katičić. Kako je objasnio, to vijeće nije neki naš specifikum budući da slična državna jezična povjerenstva imaju mnoge europske države.

Grčević smatra objavu 'Hrvatskog pravopisa' pozitivnim pomakom za utvrđivanje prepoznatljivosti hrvatskoga jezika u svijetu. Upozorava kako još postoje strukture koje ne žele da se hrvatski jezik samostalno kodificira i koje bi najradije 'da imamo neki zajednički standard' s državama nastalim raspadom Jugoslavije.

'Izrazito je bitno s obzirom na predstojeći ulazak Hrvatske u EU da hrvatski jezik ima status i kodificiranu normu kakavu bi trebao imati kako se ne bi dogodilo da se hrvatski jezik poslije normativno usklađuje sa srpskim jezikom', rekao je, napominjući kako je nedopustivo da se normiranje provodi mimo Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika i njegovih zaključaka.

Autori 'Hrvatskog pravopisa' Stjepan Babić i Milan Moguš u predgovoru pravopisa napominju kako njegovo novo izdanje ne znači i novu normu jer norma nije više mijenjana, nego su samo način izlaganja i pojedina rješenja usklađena sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika i s Hrvatskim školskim pravopisom, koji je od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa dobio preporuku za uporabu u školama.

U uvodu se napominje kako je sadašnji hrvatski pravopis po svojoj naravi fonološko-morfonološki te da je riječ o priručniku namijenjenom korisnicima u Hrvatskoj te svim skupinama i pojedincima u svijetu koji se služe hrvatskim književnim jezikom.

Novo izdanje 'Hrvatskog pravopisa' nosi naslov kao i nekoliko prošlih autora Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, ali je novo izdanje ipak novo djelo, posebno u onim dijelovima koje je prije bio napisao Božidar Finka.

'Hrvatski pravopis' spomenute trojice autora u nakladi Školske knjige bio je 1971. zabranjen i uništen. Nakon godinu dana doživio je pretisak u Londonu, a dva desetljeća poslije, godine 1990., tiskan je i u Zagrebu, te je nakon toga doživio više novih izdanja.