Istina, najprodavaniji naslovi jesu oni srodni memoarima Vlatke Pokos i oni na kojima se hrane mesije populističkog izdavaštva s kodnim imenom “džank za samo 19,90”, ali ima, srećom i onih koji znaju da “1001 noć” nije samo naziv turske sapunice

Možda bi nas trebalo zaplašiti to što mediji sve manje govore i pišu o književnosti i što će pisati i govoriti sve manje; možda ne bismo trebali olako shvaćati ni veliki transfer u kulturi čitanja koja će se, izvjesno je, dogoditi poplavom e-readera; možda bismo trebali vidjeti znakove apokalipse u činjenici da izdavači s izlazom na šire tržište otvoreno priznaju da će za objavljivanje uzimati u obzir samo rukopise s komercijalnim nabojem u rangu onoga što ga potpisuje Vlatka Pokos. Možda se kladimo na gubitnika kad kažemo da će književnost opstati, da joj podebljanje medija ne može ništa i da je povampirenje izdavača neće natjerati u propast. Ali, nije isključeno ni to da će nas taj gubitnik iznenaditi, da će književnost opstati i čak trijumfirati, onako kako opstaje vjera: što su vremena opakija, to će ona biti izdržljivija, za 'Novi list' piše Maja Hrgović.

Neka nas ne brine ni to što je za "riječ godine", a bira je New Oxford American Dictionary, u zaigranoj nakani da u jednoj leksičkoj jedinici pronađu koncentrat turbulencija u globalnom društvu u proteklih 12 mjeseci - ove godine odabrana riječ "refudiate", novokomponirani glagol populariziran "tweetovima" Sarah Palin, riječ koja znači nešto kao demantirati, odbiti, pobiti, opirati se, sve to odjednom. I prošle je godine "riječ godine" došla ravno s društvenih mreža, s Facebooka: riječ "unfriend" odnosi se na postupak brisanja neke osobe s popisa prijatelja, često nakon što ta osoba napravi kakav incident u virtualnom svijetu (pa makar potpiše i običan zajedljivi komentar) koji iskače iz polja tolerancije vlasnika "accounta".

Časopis "Jezik" pokušava kopirati ovu praksu biranja riječi godine još od 1993., međutim, u nas pobjednici nisu dolazili iz svijeta društvenih mreža nego su ilustrirali novogovor nacionalizma i puritanski zazor od anglosaksonskih riječi (opuštaonica umjesto wellnessa, nastolnik umjesto desktop, uspornik umjesto ležeći policajac, smećnjak umjesto kontejner za smeće i slične pošalice).

Iako bi oni s poljuljanim povjerenjem u moć kulture (a nije ih teško razumjeti), u Oxfordovim riječima godine vidjeli simptom uznemirujućeg preseljenja verbalne kreativnost u virtualni svijet koji će sažvakati i ispljunuti stoljeća truda oko njegovanja vrline pisane riječi, mislim da bismo ipak mogli olabaviti gard.

Jezik kao i jetra ima fascinantnu sposobnost samoobnavljanja, i još bolje, izokretanja potencijalno opasnih elemenata u svoju korist. Evo jednog ne tako davnog primjera, onog s blogovima. Prije nekoliko godina, dakle, pojavilo se puno mladih, potentnih novih pisaca koji su svoje zapise, neujednačene kvalitete dakako, objavljivali na Internetu, na osobnim stranicama. Čuvare tradicije paralizirao je tada strah od spisateljske gerile koja će, kako je krenula, izokrenuti vrijednosti na kojima počiva kultura pisane riječi, izjednačiti publiku s autorom, ugasiti potrebu za izdavačkom industrijom i učiniti urednika izlišnom figurom. Iz današnje perspektive, smiješan strah. Književnost, ona "prava", u kakvu su se kleli čuvari tradicije, u svoje je redove regrutirala bolji dio blogosfere, a mnogi "ukoričeni" danas se bloga odriču kao poroda od tmine.

I e-reader, digitalnu spravicu za čitanje knjiga, književnost će alkemijom izokrenuti u svoju korist, sigurno. Pohranjivat će se na njoj knjige za plažu, u redu, ali neće se zbog toga prestati čitati klasici, baš naprotiv. Vjerujem da će, recimo, Carver (objava izvornih verzija njegovih priča u nas je događaj sezone) ili Kundera, ili Llosa, baš uz pomoć e-readera koji mnoge toliko plaši, pronaći svoj put i do novih naraštaja.

I koliko god se vikalo o smrti književnosti, ta se vika jedva čuje od zvuka gromoglasnog tipkanja: evo, i hrvatski pisci, unatoč životinjskom tretmanu svog poziva (na što su nedavno počeli otvoreno upozoravati), ipak ne posustaju nego izbacuju nove naslove sve u šesnaest. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prošle su godine objavljene 7.262 knjige i brošure, od kojih najviše iz društvenih znanosti te jezika i književnosti. objavljeno je 2.678 časopisa i 314 novina. Zašto se i u recesijsko doba uništava toliko stabala, ako čitateljstvo izumire?

Zašto nas opsjedaju makabrične misli, kad čak i Interliber, uz bijednu organizaciju i lažan pridjev "međunarodni" uspijeva bez po muke privući svake godine i do sto tisuća posjetitelja na Zagrebački velesajam, kao što je uspio ove godine? Istina, najprodavaniji naslovi jesu oni srodni memoarima Vlatke Pokos i oni na kojima se hrane mesije populističkog izdavaštva s kodnim imenom "džank za samo 19,90", ali ima, srećom i onih koji znaju da "1001 noć" nije samo naziv turske sapunice. Publika kvalitetne, visoke književnosti je relativno mala, uvijek je bila, ali se ne smanjuje. Postojana je kano klisurina, ne dotiču je se marketinški trikovi, neuništiva je kao vjera neke najzagriženije sekte.