Iako postoji još nekoliko profesionalnih, poluamaterskih i amaterskih skupina, bunraku predstave se održavaju samo nekoliko puta godišnje

Bunraku je naziv za japansko tradicionalno kazališta lutaka ningyō jōruri nastalo krajem 17. stoljeća. Samo ime bunraku potječe od imena kazališta Bunraku-za, osnovanog u Osaki nekih dvjesto godina kasnije.

U tom razdoblju ime bunraku potpuno je istisnulo stari naziv i danas samo rijetki znaju legendu o kraljevni Jōruri i njezinih dvanaest bogova zaštitnika po kojoj je tradicionalno japansko kazalište lutaka dugo nosilo ime.

U japanskom kazalištu lutaka broj tri predstavlja strukturnu osnovu.

U samoj bunraku predstavi sudjeluju tri tipa izvođača, ningyōtsukai – lutkar, tayū – pjevači recitatori i svirači shamisena. Za upravljanje svakom lutkom potrebna su tri lutkara, a sama predstava obično ima tri čina.

Lutke su visoke od 60-150 centimetara i znaju težiti i više kilograma što samu predstavu čini vrlo zamornom za izvođače. Lutkari stoga imaju točno određene zadatke - glavni lutkar zadužen je za pokrete glave lutke i desne ruke, drugi po važnosti zadužen je za lijevu ruku i samo tijelo, a trećem je povjereno 'hodanje' lutke odnosno rad na nogama i stopalima.

Bunraku predstave znaju trajati i više sati, stoga se lutkari služe posebnim tehnikama kako bi poštedjeli publiku svojih vidljivih napora tijekom izvedbe. Barem dvojica sporednih lutkara obučena su obično u crnu odjeću, no osnovni je smisao biti što manje vidljiv tijekom predstave odnosno stopljen s pozadinom koliko je god to moguće.

Lutkom se upravlja na dva osnovna načina - jedna je tehnika slična tehnici ginjol (guignol), a druga marionetama; da nema tih pomoćnih sredstava, pitanje je koliko bi i najuvježbaniji lutkari mogli izdržati s obzirom na težinu lutaka i trajanje predstave.

Pjevači recitatori zaduženi su za narativne dijelove i dijaloge između lutaka. Radnja bunrakua vrlo je jednostavna; u najvećem broju slučajeva prepjevavaju se legende i mitovi japanske povijesti. Dramaturški zapleti raspoređeni su oko života na carskom dvoru, političkih spletki i ljubavnih jada glavnih likova koji obično završavaju tragično.

Recitatori objašnjavaju i pozadinu same priče budući da lutke ipak nemaju preveliku mogućnost ekspresije lica;zaduženi su i za tumačenje osjećaja likova koje predstavljaju.

Možda vam sviranje na tri žice shamisena i ne izgleda kao neka visoka umjetnost, no prava vještina sviranja ovog instrumenta leži u duhovnom usuglašavanju s pjevačem recitatorom.

Koliko god zahtjevno bilo glasom i pjesmom predočiti ljudske osjećaje, zvukom naizgled jednostavnog glazbala poput shamisena kudikamo je teže.

Danas u Japanu ne postoji puno kazališta u kojima se igraju bunraku predstave. Vlada podupire jedino Nacionalno kazalište bunraku koje ima gust raspored; odigravši nekoliko predstava u sezoni u matičnom gradu Osaki, seli se u Tokio po istom poslu.

Iako postoji još nekoliko profesionalnih, priličan broj poluamaterskih i amaterskih skupina, bunraku predstave najčešće se održavaju rijetko, tek nekoliko puta godišnje. Možda razlog tomu leži u duljini predstave i težini obuke lutkara te uvježbavanju svih segmenata nastupa, ali i karakterističnu nastojanju Japanaca da i ovako zahtjevne predstave izvedu u punoj perfekciji.