Ne prestaju reakcije javnosti nakon što je sudac istrage Županijskog suda u Zadru Ivan Marković pustio sedam maloljetnika - silovatelja na slobodu. U novoj kolumni o slučaju piše poznata književnica Vedrana Rudan.

Kako piše Slobodna Dalmacija, sedam mladića iz “okolice Zadra” mjesecima je silovalo maloljetnu djevojku koja živi u istom mjesto u kome žive i silovatelji. Sedam monstruma iz “okolice Zadra” sustavno je uništavalo život jedne djevojčice, policija ih je privela, roditelji i rodbina su ispred policijske postaje prosvjedovali zbog uhićenja njihovih najmilijih, sudac istrage Županijskog suda u Zadru Ivan Marković pustio ih je na slobodu.

Ništa od ovoga nije u hrvatskim medijima PRIJELOMNA VIJEST. To sve govori o Hrvatskoj danas. Lijepa Naša je odvratna, bešćutna zemlja puna nasilja i nepravde. Ženomrzačka do boli.

Da smo normalna zemlja premijer bi se očitovao na ovu temu. Da smo normalna zemlja ministar pravosuđa rekao bi nam da Članak 123, stavak 1 Zakona o kaznenom postupku govori u kojim se slučajevima uhićenik može pritvoriti.

Istražni zatvor se određuje zbog mogućnosti bijega
Zbog utjecaja na svjedoke i oštećenike
Mogućnosti ponavljanja djela
Kad su okolnosti djela tako teške da bi moglo doći do uznemiravanja javnosti

Naravno da bi nam ministar pravosuđa, uzimajući u obzir činjenicu da ovaj zločin jest “uznemirio javnost”, bar onu normalnu, morao objasniti zašto su silovatelji na slobodi.

Sve bi to tako trebalo biti da ne živimo gdje živimo. Nitko nije digao glas zato jer smo eutanazirani. Sve dosadašnje vlasti zlostavljaju nas već gotovo trideset godina, mi koji nismo zločinci patimo od kolektivnog posttraumatskog sindroma. Zato će nas i ovaj zločin koji normalnim ljudima ledi krv u žilama ostaviti hladnima.

Možda će neko udruženje za zaštitu žena dignuti glas, naša skockana borkinja za ženska prava sigurno će nekome dati izjavu, premijer će šutjeti, ministar pravosuđa… Bože, koliko mi se gadi, gadi, gadi, gadi čitati ovakve vijesti, sjediti doma i biti nemoćna.

Koga briga što ja pišem? Je li mi lakše kad napišem ovakav tekst? Kao, digla sam glas, ipak sam rekla? Rekla sam, pa što?

Ja sam baka, ja sam nona, ja imam UNUKU. Ja imam unuku koja živi u ovakvoj Hrvatskoj. Ja imam unuku koja će uskoro izaći sama iz kuće i krenuti na neko druženje. Ja imam unuku koja će na nekom tulumu upasti ekipi u oko jer ima smeđu kosu, kratku suknju i zelene oči. Ja imam unuku koju će ekipa, zato jer živi u Hrvatskoj, „okolica Zadra“ nije jedini prokleti hrvatski kraj, silovati.

Ma, ne morate mi vjerovati. Nema tog suca istrage čija bi me odvratna odluka uznemirila. Nema tog hrvatskog suda pred kojim bi moja unuka pričala svoju priču dok bi joj se silovatelji cerekali u lice. Nema tih “roditelja i rodbine” koji bi me uvjerili da je moja unuka kriva jer nosi kratku suknju i ima zelene oči.

Dragi moji, vjerovali vi meni ili ne, ja sam toliko luda da bih, da sam na mjestu none one djevojčice, sve te monstrume pobila. Ma, sprašila bih im metak u glavu. Doduše, kad sam na tu temu pričala s ocem moje unuke i kad sam mu rekla što bih učinila da se mojoj unuci tako nešto dogodi, on me smirio.

“Nona, vaša unuka ima oca. Ne kupujte pištolj.”

(Izvor: blog Vedrane Rudan)