Spomenik u Ruduši kraj Sinja je bio podignut u čast članova RNK Split koji su činili većinu boraca Prvog splitskog partizanskog odreda i početkom devedesetih je bio potpuno devastiran

Vijest da su braća Jozo i Slaven Žužul, građevinski poduzetnici iz Imotskog, financirali obnovu jednog značajnog spomenika antifašističke borbe, mnoge je ostavila u laganoj nedoumici.

Spomenik u Ruduši kraj Sinja je bio podignut u čast članova RNK Split koji su činili većinu boraca Prvog splitskog partizanskog odreda i početkom devedesetih je bio potpuno devastiran.

Obnovom je prije svega ispravljena jedna povijesna nepravda. Ono što je javnost ostavilo u nedoumici su motivi braće Žužul da financiraju tu obnovu. Standardni kliše u Hrvatskoj je da su Imoćani hrvatski nacionalisti i pragmatični oportunisti koji u svemu vide potencijalnu zaradu.

Po takvoj logici, pragmatičnog motiva ne nedostaje. Vlasnici tvrtke Skladgradnja prije nekoliko godina su investirali u klub koji je bio na rubu stečaja, pred gašenjem, i postali vlasnici kluba i vrijednih klupskih nekretnina. Vratili su i originalno ime Radnički nogometni klub Split. Taj klub se 1912. godine, kada je osnovan, zvao Anarh, a kasnije je promijenio ime u RNK Split. Osnovan je godinu dana nakon Hajduka i smatran je anarhoidnim ditetom Velog Varoša, srca pučkog Splita.

Stadion i pomoćno igralište se nalaze sada u centru Splita, odmah do Kerumova trgovačkog centra Joker i imaju ogromni građevinski i financijski potencijal. Kada su Žužuli postali vlasnici kluba, ispoštovali su jednu od želja i uvjet uprave da obnove spomenik pripadnicima RNK Split u Ruduši. Kada su talijanski fašisti 1941. godine okupirali Split, klub je prestao s radom, a nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu, gotovo svi članovi kluba osnivaju Prvi splitski partizanski odred i odlaze u borbu. Ta tragična epizoda antifašističke borbe završava u Ruduši kraj Sinja, kada su svi borci, uhvaćeni i osuđeni od strane ustaša, bili strijeljani.

Spomenik je bio podignut 1962. godine i početkom devedesetih u više je navrata devastiran. No motivi braće Žužul u ovom slučaju ne moraju nužno biti pragmatične prirode. Na tu inicijativu ih sigurno nitko nije puškom tjerao. Možda je razlog ipak drugačiji. Imotski je, unatoč poznatim generalizacijama, bio i centar antifašizma prije drugog svjetskog rata i mnogi sudionici građanskog rata u Španjolskoj su bili Imoćani.

Povijesna je činjenica da je razmjerno najveći broj hrvatskih boraca u Španjolskom građanskom ratu bio iz Imotske krajine. Antifašizam i hrvatski patriotizam nisu nužno u zavadi i imotski primjer je najbolji dokaz za tu tvrdnju. Stoga se može zaključiti da su motivi Slavena i Joze Žužula pragmatični, ali bez fige u džepu i s poštovanjem prema antifašističkoj tradiciji RNK Split.