Jedan od onih Bodula koji, zamrzivačima uprkos, nije odustajao od sušenja i soljenja ribe je i Venci Kolega i njegova obitelj u Kalima na otoku Ugljanu, najribarskijem mistu na Jadranu, u svitu i šire.

Sušenje, soljenje i mariniranje, kao tradicijski načini čuvanja onog dijela ribarskog ulova koji se nije prodao, podijelio ili odmah pojeo, nestajali su proporcionalno dostupnosti zamrzivača, ledenica, ‘škrinja’, kako god. Tek su rijetki na otocima ili uz more, tek onako ‘za sebe’ zadržali te navike, s tim da su usoljena srdela ili inćun zadržali svoj status na trpezama, mariniranje se vratilo iz gastronomskog zaborava unazad 10-15 godina, a ribi osušenoj na zraku, prvenstveno morskoj tzv. divljači, prijetio je totalni zaborav.

Izuzetan je paradoks da je na neki čudesan povijesni način dalmatinski specijalitet postao – sušeni bakalar, mada ni jedan primjerak te ribe sjevernih mora nikad nije prirodno stigao do Jadrana.

Jedan od onih Bodula koji, zamrzivačima uprkos, nije odustajao od sušenja i soljenja ribe je i Venci Kolega i njegova obitelj u Kalima na otoku Ugljanu, najribarskijem mistu na Jadranu, u svitu i šire.

Venci je tipični Kaljanin: s 14 godina se ukrcao na prvu plivaricu (plivarica je mreža za sitnu ribu, ali je uobičajeno tako zvati i brod kojem je mreža glavni alat), a onda je na našem ali i svjetskim morima, što kao ribar i ribarski kapetan što kao ‘običan’ pomorac natukao 49 godina radnog staža. Da su pomorcima priznavali beneficirani staž danas bi imao znatno više godina staža nego života, a sad mu je šezdeset i druga.

Bio je Venci u ribolovu na tune na Pacifiku, tamo 80-ih godina kolokvijalni naziv za odlazak u daleki ribolov na taj ocean bio je ‘Panama’, a mnogi su se kaljski kapetani i ribari nižeg ranga iz ‘Paname’ vraćali kao mali bogataši. Kako i ne bi – znali bi biti u ribolovu na tune i po tri mjeseci tako da bi samo ‘panatika’, hrana i piće za posadu, stajala i po 50.000 dolara po ‘vijađu’, ali bi se i vraćali sa nekoliko milijuna dolara vrijednosti ribe. Jednom Venci nije vidio obitelj, kuću i Kali punih 27 mjeseci. A tamo su mu bili supruga Gracijela i tri sina: Marko, Boško i Dino.

Za cijelo to vrijeme grickanja kruha sa sedam kora Venci se trudio i uspjevao održavati tradiciju. U kući je uvijek moralo biti sušenih raža, morskih mačaka i pasa i bar barilo usoljene ribe. Kaljanima je to u krvi, Venci su svi prije njega bili ribari, a njegova je majka Svetka bila najpoznatija na zadarskoj peškariji po slanim srdelama: od 10 žena koje bi ih tamo prodavale njezine bi prve planule pa makar Svetka došla zadnja.

“Ona bi ih najbolje znala ‘učiniti’, držala bi ih i do godinu dan, a sa srdelon i inćunon je isto ka’ sa svinjetinom – triba sazorit’ objašnjava Venci.

Tako je nastao Ribarski obrt ‘Moćun’.

Mala je to firma po broju zaposlenih, svega ih je šest na plaći uključujući Marka i suprugu Katarinu, dok Venci i majka Gracijela pomažu. Pa čak i Markov sin Ivano (6) koji se zaigra soleći srdele, piše otoci.eu.

Cijeli je pogon smješten u njihovoj obiteljskoj kući, riba se suši na tiramoli na terasi Markovog dnevnog boravka, a u prizemlju je radna komora u kojoj se riba čisti, marinira, soli, priprema za sušenje.

Međutim, godišnja je proizvodnja impozantna: prerade čak 250 tona ribe, asortiman im se sastoji od čak 40 različitih vrsta ribljih delicija, samo tunu konzerviraju i mariniraju na 10 načina. Osušene morske mačke i pse, raže i slastice, malu rođakinju raže, trpinju, suše i do godinu dana, a onda vakumiraju. Čiste repove kozica i škampa pa mariniraju, kao i hobotnioce, kozji sir umotaju u file inćuna pa takav zalogaj slažu u staklenke… Ipak, prvi i najveći posao im je poluproizvod: u velike kace sole srdele i inćune pa tako usoljene izvoze, u Italiju, Španjolsku.

Cijeli tekst čitajte na otoci.eu.