Sadašnja duboka gospodarska kriza i jedne i druge čini sve nervoznijim

“Ako SAD objavi trgovinski rat Kini, svi ćemo se tresti“, objavio je lani u travnju britanski dnevnik Observer. Ovih dana činilo se da rat samo što nije objavljen, ali nisu baš svi u to uvjereni, pa čak ni onaj koji je prvi to trebao učiniti – američki predsjednik Barack Obama. Senat američkoga Kongresa je, naime, ovih dana donio zakon o manipulacijama valutama koji bi, prije svega, “kaznio“ Kinu zbog, kako smatraju, umjetnog održavanja tečaja njezine valute juana niskim, piše slobodnadalmacija.hr

“Radna mjesta i dohodak odlaze iz SAD-a u Kinu zato što ona vara“, objasnio je demokratski senator Charles Schumer ovaj zakonski prijedlog kojim bi se uvele nove carine za kinesku robu. “Kina ovako sebi prisvaja 30-postotnu prednost.“ U podupiranju ovog zakona iskazano je rijetko viđeno suglasje demokrata i republikanaca. U isti sklop ulazi i vijest, objavljena nešto prije, da je predsjednik kongresnog obavještajnog odbora Mike Rogers optužio Kinu za gospodarsku špijunažu preko internetskih udara koji su dosegnuli “nepodnošljivu razinu“.

Kina je uzvratila podjednako žestoko. Agencija Xinhua nazvala je to “objavom protekcionističkog rata“, kineska središnja banka, te ministarstva vanjskih poslova i trgovine optužili su Washington da “politizira“ pitanje valute i gura svjetsko gospodarstvo u “opasnost od trgovinskog rata“. Kineski dužnosnici objašnjavaju to pokušajem američke vlasti da se dodvori biračima u ozračju predstojećih izbora 2012. godine.

Na drugi ključni američki prigovor, o internetskom špijuniranju, Kina je odgovorila da je zapravo ona njegova “najveća žrtva“. Istina o ovim stvarima je složena, koliko samo mogu biti složeni odnosi dviju svjetskih velesila, koji su, prema općoj ocjeni, najvažniji međudržavni odnosi 21. stoljeća. Nakon obnove prekinutih gospodarskih odnosa 1972. i 1973. godine, te zemlje postale su ključni gospodarski suradnici, pri čemu je Kina s godinama sve više proizvodila i izvozila, gomilala dolarske pričuve i – američke državne obveznice.

Sadašnja duboka gospodarska kriza i jedne i druge čini sve nervoznijim. Ključne su činjenice ove: nakon ulaska u Svjetsku trgovinsku organizaciju 2001. godine, SAD je, prema podacima njezina Instituta za ekonomsku politiku, zbog trgovine s Kinom izgubio 2,8 milijuna radnih mjesta, a njegov manjak u razmjeni skočio je na vrtoglavih 1,76 bilijuna dolara. Godišnje je to za SAD “minus“ od 250 milijardi dolara. Istodobno, lani su ukupne kineske devizne pričuve iznosile vrtoglavih 2,4 bilijuna dolara, a rasle su u ritmu od 40 milijardi dolara mjesečno.

Vodeći republikanski predsjednički kandidat Mitt Romney rekao je da će, ako uđe u Bijelu kuću, prvog dana imenovati Kinu “manipulatorom valute“. SAD svakih nekoliko godina, još od 2005. godine, izlazi sa sličnim zakonima. Tako je, recimo, 2009. godine udario carinu od 35 posto na kineske automobilske gume, a za to su vrijeme i jedni i drugi, zbog svojih “strateških interesa“ ili “nacionalne sigurnosti“, odbijali uzajamna preuzimanja velikih kompanija (SAD je 2005. godini odbio jedno kinesko preuzimanje u naftnoj industriji, a isto je prošla i Coca-Cola u pokušaju da preuzme kinesku kompaniju Huiyuan Juice Group).

Kinezi se rukama i nogama brane od američkih optužaba, a ključni im je dokaz da je od 2005. godine tečaj njihove nacionalne valute prema dolaru skočio za cijelih 30 posto. Kineski argumenti, zanimljivo, imaju odjeka i u SAD-u, posebno među republikancima, zagovornicima slobodne trgovine. “Nalazimo se u recesiji i financijskoj krizi u Europi“, kazao je ovih dana američki senator Bob Corker. “Želimo li doista tome dodati i trgovinski rat s (drugim) najvećim gospodarstvom na svijetu?“ U manjim svjetskim gospodarstvima strahuju da bi cijenu mogućeg trgovinskog rata dviju velesila platio cijeli svijet – prije svega prelijevanjem kineske robe, neprodane u SAD-u, na druga svjetska tržišta.

Postoje prijedlozi da se problem riješi “u općem interesu“, među ostalim, i većom unutrašnjom potrošnjom velikih izvoznika – Kini se tu nerijetko dodaje i Njemačka – ali tome nitko ne pridaje veliku vjerojatnost. Ipak, veliko je pitanje hoće li čak i izglasavanje jednog ovakvog zakona dovesti do stalno najavljivanog trgovinskog rata među velesilama, budući da su njihovi probici, prije svega gospodarski, međusobno usko isprepleteni.

SD/eZd