Hladno pivo svoju rođendansku turneju koju je otvorilo u Domu sportova u Zagrebu sinoć je nastavilo u zadarskom klubu Arsenal.

Iako klub nije pucao po šavovima kako je to znalo biti u nekim drugim prilikama, oni koji su došli na koncert dobro su znali zašto i što ih sve očekuje. A to je ni više ni manje nego preko dva sata uigrane, dinamične i rekli bismo posebno emotivne svirke. 

Da, 30 je godina proletjelo, dečki su odrasli i u njihovoj publici danas su njihovi vršnjaci sa svojom djecom u majicama na bendovski logo. A upravo pjesmom Mojoj majici i započeo je show u režiji danas jednog od najproduktivnijih rokera u regiji. (Imam majicu protiv kapitala. Hladno pivo je komercijala. Za one naše političare. Imam čak tri majice s likom Che Guevare). 

Arsenal je pjevao s Milom Kekinom i ekipom svaku stvar, a one su se nizale u vrlo dobrom ritmu - 30 godina karijere treba ugurati u dva sata svirke, a dečki su se potrudili da to odrade vrhunski.

Nije izostalo ni penjanje fana na stage i dijeljenje mikrofona s Milom, himna Fur immer punk, a u Buba švabe utkali su Večeras je naša fešta.

Redali su se tako Superman, Zimmer frei, Ezoterija, Ne volim te, Samo za taj osjećaj, Pjevajte nešto ljubavno, - publika je poludjela na Konobar i Nije sve tako sivo. 

Vjerni fanovi znaju da su dečki uz ''Pivo'' doslovno i odrastali, s bendom, sazrijevajući i kroz vlastiti izričaj - od otvorene zubne paste, do problematike ''na ovim prostorima, malog macchiata i velikih Hrvata''... ako stvari postaju sve nazadnije, a svi šute, najgore je žaliti se i ništa ne poduzimati.

U tom smislu, njihova glazba pokreće, it's out there, daje li to nekakav smisao stvaranju i u konačnici svemu što rade?

Vama prepuštam odgovor.