Sve vrijeme imate osjećaj da gledate odlično odglumljene crtice iz nečijeg trenutno dosadnog života

Na prvi pogled "Patrola na cesti", nova HRT-ova kriminalistička mini serija o kojoj se ovih dana pisalo kao "jednom od televizijskih događaja godine", ima više-manje sve što bi jedan projekt ovog tipa i trebao imati.

Odlično snimljena, izvrsni glumci, dijalozi koji djeluju prirodno, likovi koji nisu crno-bijeli, dobra atmosfera, diskretna, ali funkcionalna glazbena pozadina, a i ono "kriminalistička" djeluje obećavajuće (za razliku od naslova iz kojeg bi mogli zaključiti da se radi o hrvatskoj kopiji "Cobre 11").

Međutim, ima i jedan veliki problem - činjenicu da je čak i prosječni hrvatski gledatelj imao prilike pogledati dovoljno strane produkcije da zaključi da je ovo prilično dug i nezanimljiv uvod u seriju koja nam se tek treba dopasti.

Četrdeset i pet minuta nije malo

U prvih 45 minuta ove serije dogodi dosta toga. U teoriji.

Protagonistu umre majka, zaustave ga u prometu, stiže u izmišljenu pograničnu vukojebinu u Hercegovini iz koje je preselio u Zagreb (gdje radi kao policajac), a kad stigne na majčin pogreb, tamo nailazi na senilnog oca koji u jednom trenutku izazove požar, šogoricu koja očito prema njemu gaji dublje osjećaje i brata koji je upleten u šverc.

I pomislili biste da je to dovoljno vremena da pobacate udice i pohvatate gledatelje. Jok. Serija vas unatoč svim funkcionalnim elementima ni u jednom trenutku ne uspijeva usisati u ovaj vrtlog zbivanja. Pitate se o čemu se tu zapravo radi, a jednom kad skužite, potpuno ste ravnodušni. Umrla mu je majka? Nisam skužio tko je ta žena na podu. Gori kuća? Meh! Brat dila travu? Trava-šmrava.

Ukratko, dogodi se svašta, ali zapravo ništa. 

Sve vrijeme imate osjećaj da gledate odlično odglumljene crtice iz nečijeg trenutno dosadnog života koji bi, obećali su vam, u jednom trenutku trebao postati zanimljiv, ali taj zanimljivi dio priče nikako da se zakotrlja.

Imate samo pet epizoda, počnite se tako i ponašati

Je li problem prve epizode u scenariju Zvonimira Jurića i Jurice Pavičića ili ovo bolje funkcionira u formi romana? Možda, ali imate osjećaj da je ovo bila namjera, a ne nešto što se dogodilo slučajno.

Uvjereni ste da je namjera bila stvoriti uvjerljivu seriju koja ne bira prečace i kvalitetom ne zaostaje za svjetskom produkcijom i u tome su u određenoj mjeri uspjeli jer "Patrola na cesti" stoljećima je ispred smeća na koje smo navikli i trebao je to biti još jedan dokaz (nakon "Počivali u miru") da možemo snimiti nešto uistinu kvalitetno.

Krešimir Mikić, Nataša Janjić, Slavko Sobin i Mate Gulin su odlični, a čak ni gluma klinke, debitantice Anđele Šmit, ne pati od klasičnih boljki dječjih glumaca na ovim prostorima.

Stoga, problem nisu glumci, ali problem postoji jer da se ne radi o hrvatskoj seriji (kojoj tako očajnički želimo sjajnu budućnost) već nekoj američkoj drameštini, vjerojatno na nju ne bismo ni obraćali pažnju i prestali bismo gledati nakon prve epizode. Kao da se na "True Detective" pokušavate navući preko dosadne druge sezone.

Autori se ponašaju kao da su hrvatske serije uobičajeno dobre pa imaju vremena zavlačiti gledatelje koji znaju da ih na kraju ove spore šetnje čeka spektakl.

Da stvar bude gora, "Patrola na cesti" nema uobičajenih američkih desetak ili dvanaestak epizoda niti britanskih šest. Ovo je serija od pet epizoda koja bi vas trebala uvući što prije i zaintrigirati vas, a prvu su potratili na nepotrebno razvučen uvod. Nadodajte na to i slabašnu reklamu i imate potencijalno dobru seriju koju nitko neće vidjeti. 

Ain't nobody got time for that

Pitanje je hoće li gledatelji dati šansu drugoj epizodi (koja je, uzgred rečeno, daleko bolja i serija tek tada profunkcionira) i zašto bi to uopće učinili. Da doznaju je li Mare zagrijana za Josipa i hoće li se dogoditi nešto zajebano jednom kad murjak dozna da mu rođeni brat šverca robu bez markice i drogu?

Budimo iskreni, premali su to zalogaji čak i za one koji simpatiziraju sporovozne serije. Udica je prekasno bačena i ako vas netko ne uvjeri da je ovo zaista vrijedno gledanja (a tu bi trebala uletjeti ta kleta promocija koja je i dalje misterija HRT-u koji uporno odbija dati šansu trailerima, Facebooku, YouTubeu i ostalim "glupostima"), nema šanse da nakon prve epizode zaključite da je ovo nešto vrijedno gledanja. 

S druge strane, uvijek postoji mogućnost da se neki i navuku jer nisu ni svi gledatelji ADHD-ovci koji čekaju da se nešto dogodi istog ovog trena ili će bindžati nešto deseto. Na kraju krajeva, pet epizoda nije prevelik zalogaj, a već smo ustanovili da je ovo dobro, ali presporo za neke.

Mi s koncentracijom petogodišnjeg djeteta morat ćemo pronaći nešto drugo. Četrdeset i pet minuta da bismo dobili jednu mrtvu babu (koliko smo shvatili, umrla je prirodnom smrću), scenu rutinske policijske kontrole, usnulog Ivu Gregurevića i paket trave? Carevi dragi, riječima meme kraljice Kimberly "Sweet Brown" Wilkins: "Ain't nobody got time for that"!

Bacite kosku

Nitko ne očekuje američku produkciju, ali neke stvari valjda možemo pokrasti. Primjerice, tehniku uvlačenja u guzicu gledatelja u prvih 45 minuta, drevna je to vještina koju su Ameri doveli do savršenstva.

Na kraju krajeva, svi se slažemo da živimo u zlatnom dobu TV-a. Serije nikad nisu bile bolje, a čak se i redateljski giganti vraćaju na male ekrane jer im taj format daje slobodu da priču ispričaju onako kako su oduvijek htjeli.

Dakle, ne postoji ništa suštinski loše u tome da se svidite gledateljima i u prvoj ih epizodi štrecnete. Malo im podilazite. Ponašate se kao da bi mogli izgubiti seriju ako pilot nije najbolji na svijetu. Da im date malo "šećera" u vidu neočekivanog obrata ili umjereno kvalitetnog cliffhangera. Ne može cliffhanger biti scena paketa trave. Nije trava krokodil. Nije trava Chuck Norris koji juri na kroseru i s dva uzija kosi vojsku nindži. Ne živimo u vremenima u kojima paket trave budi znatiželju. Trava je zanimljiva babi. A baba je mrtva. Umrla je prirodnom smrću.

I ne budite baš toliki Hrvati. Dopustite da se tu i tamo pojavi i neki šareni lik, a ne samo ove tužne vreće čemera koje kroz ovu gorku simfoniju koju nazivamo životom prolaze svirajući u molu, čekajući da glazba napokon utihne, a izmorena im tijela proguta vječna tišina.

Pogledate tužnog Mikića u nedjelju navečer i nakon što vas on u 45 minuta provede od mrtve babe do babinih karmina, sjetite se da je sutra ponedjeljak. To nije zabava.

Ne budite kao prosječni hrvatski filmski redatelji koje boli kurac za gledatelje. Umjetnici koji smatraju da je poanta uzeti par milja od HAVC-a (u suprotnom zašto snimati jer unatoč gomili primjera koji dokazuju suprotno, ne može se snimiti ništa za manje od 10 milijuna, a i to je malo), staviti malo sa strane i ostatak uložiti u film koji će se prikazivati na festivalima gdje se međusobno tapšate po leđima i govorite si koliko ste umjetničku depru snimili i kako je to predobro za ove seljačke prostore i kako bi vas negdje u Europi daleko više cijenili.

Ne budite takvi, bacite ponekad kosku običnom čovjeku.