Globalni sporazum o plastici, koji se reklamira kao najvažniji ekološki sporazum od Pariškog sporazuma iz 2015., trebao bi se pregovarati u Južnoj Koreji tijekom sljedećeg tjedna.

Jedan od najboljih klimatskih medija, Carbon Brief, napravio je sažetak najvažnijih aspekata Sporazuma o plastici i njihovim implikacijama na klimatske promjene. Proizvodnja, uporaba i odlaganje plastike odgovorni su za oko pet posto globalnih emisija stakleničkih plinova, a obično se proizvode od fosilnih goriva. Očekuje se da će proizvodnja plastike biti jedan od vodećih pokretača rasta potražnje za naftom u nadolazećim godinama.

Na petom i posljednjem zakazanom zasjedanju Međuvladinog pregovaračkog odbora UN-a o plastičnom onečišćenju (INC-5), zemlje članice se nadaju da će dovršiti i odobriti tekst “međunarodnog pravno obvezujućeg instrumenta o plastičnom onečišćenju”, piše Carbon Brief. Mjere za smanjenje upotrebe plastike bit će ključni dio programa jer oko 90 posto emisija iz plastike dolazi iz proizvodnje. Tijekom pregovora zemlje će raspravljati o postavljanju ciljeva, odgovornosti i mjerama transparentnosti.

Sporazum treba ratificirati

Analiza Carbon Briefa pokazuje da bi bez ikakvog dogovora o smanjenju proizvodnje plastike emisije iz tog materijala mogle potrošiti polovicu preostalog proračuna ugljika za ograničavanje zagrijavanja na 1,5 Celzijusa iznad predindustrijskih razina. Carbon Brief ističe da je najbolji mogući ishod pregovora ratificiranje pravno obvezujućeg sporazuma o suzbijanju onečišćenja plastikom. Međutim, velika je opasnost da će zemlje proizvođači nafte vjerojatno staviti veto na svaki takav prijedlog.

Ako sporazum bude dogovoren, ugovor bi mogao odrediti različite načine za postizanje općeg cilja. Prva “nejasna” opcija je da sve zemlje rade na ostvarenju cilja prema vlastitom nahođenju, bez ikakvih postavljenih obaveza. Druga opcija koja zahtijeva nešto veću odgovornost bila bi da zemlje postave vlastite dobrovoljne, pravno neobvezujuće i neprovedive mjere. To bi bilo slično klimatskim obećanjima (“nacionalno određeni doprinosi”) koje zemlje podnose prema Pariškom sporazumu.

Najprovedivija metoda na stolu bila bi postavljanje pravno obvezujućih ciljeva za svaku zemlju, piše Carbon Brief. To bi moglo funkcionirati kao Montrealski protokol, koji je kasnije uspješno smanjio globalne emisije tvari koje oštećuju ozon. Da bi postavile ciljeve, zemlje bi se trebale dogovoriti o osnovnoj godini za mjerenje, cilju i roku za njegovo postizanje.

Kako ograničiti plastiku?

Na primjer, na posljednjem skupu pregovora (INC-4) ranije ove godine u Ottawi, Ruanda i Peru iznijeli su globalni cilj za smanjenje od 40 posto u odnosu na razine iz 2025. do 2040. Prema ovom scenariju, plastika bi emitirala 52 giga tona CO2 do 2050. Drugi su predložili ograničenje proizvodnje plastike na razini od 2025. – scenarij prema kojem bi proizvodnja, uporaba i odlaganje plastike do 2050. emitiralo 76 milijardi tona CO2.

Pritom, jedna bi stranka mogla staviti veto na bilo koju odluku, slično procesu pod klimatskim režimom UN-a. WWF upozorava da to “može rezultirati stagnirajućim i mrtvim ugovorom, nesposobnim za prilagodbu promjenjivom razvoju i okolnostima u budućnosti”.

Razvijene zemlje već su optužene da su pokleknule pod pritiskom lobista koji žele izbjeći bilo kakva ograničenja proizvodnje plastike na međunarodnim pregovorima. Prema analizi CIEL-a, na posljednjem skupu razgovora registrirano je 196 lobista za fosilna goriva i industriju, u odnosu na 143 koliko ih je bilo registrirano na prethodnim raspravama u Nairobiju.

Hoće li svi prihvatiti Sporazum?

Proizvodnja plastike “egzistencijalno” je pitanje za zaljevske zemlje čija se gospodarstva trenutno oslanjaju na kontinuirano vađenje nafte i plina, ističe Carbon Brief. Kao rezultat toga, te zemlje vjerojatno neće “pregovarati u dobroj vjeri” na INC-5 i “nikada neće prihvatiti ugovor u kojem se spominje proizvodnja plastike, jer je to njihova slamka spasa”. Ovo se može riješiti tako da se odustane od konsenzusa i da se i nepotpisnice obveže međunarodnim pravom na poštovanje Sporazuma.

Ključni ishodi pregovora uključuju donošenje odluke o mehanizmu glasovanja kao rezervi ako se konsenzus ne može postići. UN-ov klimatski režim mora donositi sve odluke konsenzusom jer pravila o tome kako donosi odluke – uključujući glasovanje – nikad nisu dogovorena.

Carbon Brief također ističe kako iako INC-5 može govoriti o ograničavanju razina proizvodnje, ta tema nije ušla u raspravu o dekarbonizaciji petrokemijske industrije. Mnogo je faktora za to, uključujući političke i neizvjesnost oko drugih klimatskih mjera. Međutim, dekarbonizacija plastike pitanje je Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (UNFCCC). Iako UNFCCC ne može donositi odluke o proizvodnji plastike, može postaviti okvire za transparentnost.