Ususret sutrašnjem ključnom sastanku na vrhu europskih političkih lidera u Bruxellesu, ključni akteri su već na današnjem "zagrijavanju" izložili svoje već manje više poznate stavove.

"Europa nikad nije bila toliko potrebna, nikad nije bila toliko u opasnosti. Nikad toliko zemalja nije željelo pristupiti Europi, nikad opasnost od raspada Europe nije bila tako velika", dramatičan je bio Nicolas Sarkozy. "Ako sutra ne bude dogovora, nećemo imati drugu priliku. Vremena za uspostavu adekvatnog ekonomskog upravljanja je sve manje", dodao je francuski predsjednik na kongresu Europske pučke stranke.

Njegova partnerica "u zločinu" Angela Merkel ostala je na istom tragu, kazavši kako je potrebno "više Europe" da bi se prevladala kriza. Po viđenju osovine Merkel - Sarkozy to znači uvođenje fiskalne unije, poželjno na razini svih 27 članica EU, ali ako bude problema može i na razini 17 zemalja eurozone.

Među njihovim prijedlozima ističu se predavanje potpune fiskalne kontrole u ruke Bruxellesa, u smislu da će se on pobrinuti da sve zemlje proračunski deficit ograniče maksimalno na tri posto BDP-a, u protivnom će im automatski biti nametnute mjere štednje. Zemlje bi u doglednom roku dug trebale smanjiti na 60 posto BDP-a, a Merkel i Sarkozy predlažu i uvođenje zajedničke porezne politike. Sve to, naravno, zahtijeva promjenu temeljnih ugovora EU i tu nastaju najveći problemi.

Za početak, Velika Britanija se protivi svakom obliku promjene temeljnih ugovora koje u obzir neće uzeti njene interese, a vrlo je dvojbeno jesu li Merkel i Sarkozy Cameronu spremni platiti cijenu koju će on tražiti. Stoga je logično očekivati kako će se fiskalna unija uvoditi na razini eurozone, ali i tu su problemi brojni. Kao prvo, promjena temeljnih ugovora dugotrajan je proces, a eurozona puno vremena nema. Osim toga, dovoljno je da samo jedan parlament odredbe ocijeni problematičnima pa da čitav projekt padne u vodu.

U tom će svjetlu biti zanimljivo vidjeti na kakav će odaziv sutra naići prijedlog predsjednika Vijeća Europa Hermana Van Rompuya koji zagovara model fiskalnog približavanja, koji uključuje mnoge odredbe iz njemačko-francuskog plana, ali bez potrebe izmjene ugovora.

Međutim, nije jedino Velika Britanija ugrožena predloženim reformama. Periferne zemlje (PIIGS) naći će se u submisivnom položaju, jer će im deficit biti ograničen, a rast u uvjetima recesije neće moći ostvariti bez intenzivnog investiranja. Te će zemlje biti prisiljene uvoziti proizvode boljestojećih zemalja, zbog čega će njihove ekonomije dodatno istrunuti, pogotovo kada se u obzir još uzme i negativni paritet kupovne moći eura, postaje jasno kako su one postale "taoci" zajedničke valute. S druge strane, za njih je neophodno i da se postigne bilo kakav dogovor koji će vratiti povjerenje na tržište, u protivnom će im zaduživanje ionako biti nemoguće zbog previsokih kamata.

Realnost je da će i PIIGS-i biti primorani potpisati "ugovor s đavlom", čak i ako je on dugoročno protivan njihovim interesima. Naprimjer, Irska bi se uvođenjem jedinstvene porezne politike morala odreći svog niskog korporacijskog poreza od 12,5 posto, što će značiti automatski odlazak investicija iz te zemlje.

Zatim su tu malo spominjane zemlje sa savršenim AAA rejtingom, poput Finske, Austrije, Luksemburga i Nizozemske, koje također ne žele promjenu ugovora, jer za njih fiskalno približavanje ima negativan učinak. Ove ekonomije nisu toliko moćne da mogu nametati svoja pravila na tržištu i iskoristiti muke perifernih zemalja u onom srazmjeru da bi pokrile gubitak nastao plaćanjem njihovih dugova.

Osim ekonomskih, postoje i političke implikacije ovih promjena. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barosso upozorio je da revizija ugovora ima smisla samo ako o njoj postoji politički konsenzus, odnosno jamstvo da će zemlje ratificirati promjene ugovora, jer je riječ o složenom procesu. A taj politički konsenzus ne postoji. "U reviziji je bitno jamčiti ulogu Europske komisije, Središnje europske banke, Europskog suda pravde i Europskog parlamenta. Jačoj Europi trebaju jače institucije", postavio je svoje uvjete Barosso.

Rat za Europu je počeo, a sad ostaje samo vidjeti tko će iz njega izaći kao pobjednik, ako pobjednika u ovom kaosu uopće može biti. Iako se favoriti, odnosno Njemačka i Francuska, nameću samo od sebe, dovoljno je da samo jedna zemlja kaže: "Ako tonemo mi, onda neka s nama potonu i ostali!" pa da sve padne u vodu.