Srebrna medalja zvuči kao psovka!

Kvalifikacije su bile i prošle. Stresne kao i svake kvalifikacije. Čak i za najbolje, daleko najbolje, poput Blanke Vlašić. Kiša koja ih je pratila bila je dodatno opterećenje, sad kad je sve prošlo, ostao je lov na zlato.

Može li se ovo nazvati pritiskom na našu najbolju sportašicu, uz Jelenu Isinbajevu, najbolju svjetsku atletičarku? Uoči Pekinga sam mislio da je tako. I da nema razloga govoriti i pisati o najsigurnijoj stvari u sportu. Zlatnoj medalji Blanke Vlašić. No, tata Joško uglavnom govori o zlatu, siguran sam da i Blanka tako misli, piše iz Pekinga Neven Bertičević za Sportske novosti.

- Neće gledati suparnice, za razliku od kvalifikacija kad je tražila put i snimala kako druge reagiraju.

Tako će tata, uz dodatak da “neće biti lako, cure izgledaju spremno”. Što, naravno, još uvijek ne znači da bi mogle preskočiti našu divu koja je 31 put za redom išla preko dva metra. Danas to može samo Blanka Vlašić.

Danas, negdje oko 13 sati po našem vremenu Blanka Vlašić kreće po prvo hrvatsko zlato. Blanka u najveću utakmicu relativno mlade karijere, dodat će tata Joško, “ulazi spremna ostvariti vrhunski rezultat”.

Sada je uspjeh samo zlato. I to je rekao Joško Vlašić, “takva je razina Blankinih rezultata”. A srebro? Srebro, ostat će vjeran sebi Joško, “srebrna medalja zvuči kao psovka”.

Optimizam koji je i mene zarazio, iako sam uvijek mislio da je medalja cilj, a zlato ako se dogodi.

Blanka je dosegla vrh, nedostaje samo još ova stepenica da postane sportska legenda. Njen san i san tate Joška. U Sydneyu je, dodat će “bila premlada”, u Ateni “bolesna”, Peking “je njeno vrijeme”. Zgodno je to rekao, “došla je uzeti ono što joj pripada, iako joj ime ne piše na medalji, nitko joj to neće pokloniti”.

Ali je spremna uzeti sama. Kao što je sve uzela. Nedodirljiva.