Tek mjesec dana od premijerne projekcije na Biennaleu zahvaljujući prokletom streaming servisu, kojeg ovdje ipak neću reklamirati samim imenom, već imamo priliku pogledati najnoviji film čileanskog maestra Pabla Larraína, satiričnu horor komediju ''El Conde'' iliti po naški, ''Grof''.

Mnogi će ustuknuti i vjerojatno s pravom ustvrditi kako je bolje i tako nego nikako, ali svakako ostaje žal da ovakav, briljantno snimljen, film nećemo imati priliku pogledati na velikom platnu. Dobar? Ne samo vraški dobar već i mnogo više od toga!

Nakon 250 godina turbulentnog i krvlju natopljenog života, vampir, a uz to i nekadašnji čileanski diktator Augusto Pinochet (J. Vadell) odlučan je umrijeti. Prije tog finalnog čina u posjet na izoliranom imanju stižu mu djeca sve kako bi se domogla bogatog nasljedstva, a kad dočuju da im je otac ponovno krenuo u krvave noćne pohode, angažiraju redovnicu Carmen (P. Luschinger) da iz njega istjera đavla te ga zatim ubije.  

El Conde (2023.)

Režija: Pablo Larraín

Uloge: Jaime Vadell, Gloria Münchmeyer, Alfredo Castro, Paula Luchsinger, Stella Gonet, Catalina Guerra, Amparo Noguera, Antonia Zegers, Marcial Tagle, Diego Muñoz…

Žanr: Komedija, horor, povijesni T

rajanje: 110 min.

Međutim, Pinochetova djeca ne znaju kako je Carmen od crkve dobila i neke druge naredbe. U cijeloj toj priči se nalazi i njegova supruga Lucia (G. Münchmeyer) koja s batlerom Fyodorom (A. Castro), nekadašnjim diktatorovim krvnikom, koje vlastite planove. Pustim planovima i smicalicama unatoč, stvari ipak na kraju odu u jednom posve drugačijem smjeru…

Želio on to ili ne, Larraín se nije mogao još jednom suzdržati od ideje kritiziranja ostavštine Pinochetovog režima (prethodno smo na direktan, ali i indirektan način tome svjedočili kroz njegove uspješnice ''Tony Manero'', ''Post Mortem'' i ''No''), a ovog puta je u prvi plan konačno stavio i samu inkarnaciju tog zla.

Kroz autorski direktan metaforički prikaz, Pinochet je vampir, zlo koje nikad ne umire i koje svoje nesvjesne žrtve polagano ubija ispijajući im krv ili bolje rečeno, esenciju, a tu teoriju potkrepljuje i čileansko društvo u kojem ga i desetljećima nakon njegove smrti, mnogi smatraju herojem koji je njihovu državu 'iščupao iz nemilosrdnih ralja komunističke zvijeri'.  

Znamo međutim kako je ta retorika izuzetno naivna i opasna jer pod režimom dotičnog je naime 'nestalo' na tisuće Čileanaca koji se nisu slagali s njegovom 'doktrinom'. Treba li naglašavati i kako su deseci tisuća mučeni na nezapamćeno okrutne načine i kako nitko nije smio niti zucnuti neko protumišljenje?

Larraín je toga itekako svjestan, a svjestan je i bolne činjenice kako njegovi sunarodnjaci i dalje nisu spremni istinu istjerati na vidjelo, ocrniti Pinocheta i njegov režim za sva vremena i glasno reći: -Ne ponovilo se!- Dakako da nisu. Mnogima (uključujući i roditelje samog autora filma) je takva vladavina donijela prosperitet, instant bogatstvo i božanski položaj spram potlačenima. Tu počiva i polazište njegove ideje za film.  

Kroz simboličan, jasno naglašen crnohumorni aspekt, Pinochet sebe smatra žrtvom, poštenim vojnikom čiji je ugled ukaljan onog trenutka kad su ga proglasili – lopovom! Da, nije ga zaboljela titula masovnog ubojice, mučitelja i diktatora već ona običnog lopova. Kroz likove njegove djece, a također i supruge, Larraín nam kazuje kako čileanski narod, a bogme i crkvu, ne zanima nikakva pravda već čisti oportunizam diktatorova nasljeđa.

Metafore pršte na sve strane i sijevaju kroz svaki djelić radnje, no autor u ovom neobično efektnom spoju žanrova ne gubi niti istaknut artistički zamah kojeg postiže prvenstveno kroz veličanstvenu upotrebu crno-bijele fotografije veterana Edwarda Lachmana (''Carol'', ''Light Sleeper'', ''The Virigin Suicides''…).

Ako ću već raditi komparacije s drugim autorima, mogu reći da je Larraín na poseban način kanalizirao vrckavi humor Taike Waititija i njegove vampirske farse ''What We Do In The Shadows'', poetični, a svejedno posebni humor Roya Anderssona, ali i gotički ugođaj Jamesa Whalea i njegovih ranih crno-bijelih horora.

Dakako, ovo je u konačnici ipak Larraínov film, možda ne stilski, ali svakako tematski, uvrnut, poseban i kritički snažan. Eh da, ne bi bilo u redu zaboraviti i spomenuti savršeno pogođen casting predvođen legendarnim čileanskim glumcem Jaimeom Vadellom koji je savršeno utjelovio zlo o kojem njegova nacija i dalje 'glasno' šuti.

OCJENA: 5/5