Nisam ni u jednom trenutku odlučila „otplivat ću maraton Preko-Zadar“. Faktori su se posložili i rezultat jednadžbe bio je jasan: ovog ljeta plivam.

Samo sam u dvadesetima razmišljala o tome. Plivala bih svaki dan leđno oko kilometar i pol – zbog kičme – i pitala se smije li se taj maraton otplivati leđno? Hm, bilo bi ga baš fora otplivati jednog dana. Doduše, „jednog dana“ obično znači nikad.

Djeca su odnijela tridesete.

U osvit četrdesetih počinjem trčkarati. Ne puno, 3 km triput tjedno. Iako sam sanjarila o tome da ću moći otrčati polumaraton, pa i maraton, nije se dogodilo, ali dolazim u životnu formu. S 44 krećem na zdravstveno plivanje na Višnjik. Dvostrukoj skoliozi odavno već nema spasa, ali mogu poraditi na ublažavanju boli.

Zeza me i desni kuk: moram se oprezno ustajati sa stolice, inače se ukoči pa hodam kao da mi je desna noga štaka. Osim što pokazuje vježbice s rekvizitima, trener Karlo uporno svakoga tko mu dođe na bazen želi naučiti pravilno plivati kraul. Svi mi mislimo da znamo, a zapravo plivamo pogrešno.

Nakon dvije godine zdravstvenog plivanja kuk više ne šteka. Lanjskog lipnja trener kaže da se, ako želim, mogu pridružiti ekipi koja se ljeti ujutro priprema za maraton. Može! – ali ja se ne pripremam za maraton niti mi je maraton bio u peti, samo plivuckam s njima radi svoga zdravlja.

Lani su na maratonu vremenski uvjeti bili grozni. Ujutro grmljavinsko nevrijeme, pa olujni vjetar, tramontana, bura, valovi. Koja je vjerojatnost da i sljedeće godine budu tako loši uvjeti? Nadam se, minimalna. Tu me negdje zasvrbjelo. Sad je trenutak. Sad ili nikad.

Cijele zime svake nedjelje poslije ručka plivam kilometar i pol u zatvorenom bazenu. Odluka još nije pala, nego ja eto tako plivuckam, za svaki slučaj, da budem u formi ako se eventualno odlučim na taj korak.

Dolazi ovo ljeto i jutarnji treninzi. Ponedjeljak-srijeda-petak u 6, ustajanje u 5:20, četiri minute letenja na biciklu kroz puste ulice od kuće do bazena za mini-zagrijavanje. Bolja sam nego lani, držim korak odnosno zaveslaj, naravno ne s onima na mlazni pogon, nego s ovim običnim ljudima.

Svake srijede plivamo 4 kilometra, od bazena Kolovare do Tekile (Punta Bajlo) i nazad. Mjerimo vrijeme, oko sat i 40. Kanal navodno ima 4,6 km. Ako otplivaš ispod dva sata, to je onda veliki uspjeh. Ali nama je cilj dočepati se obale, slomiti kanal, ili kako kaže plivački kolega Mišel, „pojist' ga ka Bandić snig u Zagrebu“.

Predzadnje srijede vatamo beštiju za rogove i otplivamo svih 4,6 km, da vidimo gdje smo. Sat i 48 minuta. Ali to je jutro, 6 sati, bonaca. Maraton starta u 9. Puno je nepoznatih faktora. Ma, kako bude! – tješimo se.

Novi kostim mi je napravio ranu na ramenu. Vratila sam se starom, rastegnutom, sigurnom. Valjda će izdržati.

Ne izlazim nikamo. Koncerti, izložbe, jazz, Vaicanto, sve propuštam, da se ne razbolim. Dva tjedna prije maratona, petak, izađem u otvoreni kafić, tip do mene se nakašlje i kihne, pet dana poslije grlo me pecka i imam 37,4. Korona. Tužna sam, ali i sretna što se ipak stignem oporaviti. Mama se brine, želi da odustanem. Polako, daleko je još peti osmoga!

Imunitet je morao pasti. Cijelo ljeto loše spavam: em je vruće za poluditi, em trešte ljetne svirke od kojih ne mogu zaspati do 1 u noći, a treninzi su rano i intenzivni su. U bolesti gubim još kilogram (ukupno dva od početka priprema). Iako sam posljednjih mjesec dana izbjegavala slatko, sad se šopam sladoledom ne bih li vratila izgubljenu težinu. Jezik mi se opire šećeru, ali nema druge. Zbog korone propuštam zadnju Tekilu. Šteta!

Svaki dan se ulovim kako zurim u Preko preko mora. Znam kako more s broda, kad se voziš preko kanala, izgleda prostrano, beskrajno, kao zvijer koja će te pojesti. Poljuljana tim katkad tjeskobnim mislima, pitam trenera imamo li kojeg psihologa u grupi, meni treba psihološka priprema. „Nemamo!“, odbrusi i dodaje da je jedina psihološka priprema – nogom u guzicu i plivaj.

Šest dana nakon prvih simptoma korone tjelesna baterija mi je na 5 %. Sljedeći dan na 20 %. U srijedu mi je već na 95 %. S vraćenim kilogramom vraća se i snaga. U srijedu 3. 8. plivamo zadnji trening, oko 1,5 km. More kao ulje. Sa svakim drugim udahom u daljini vidim Preko. Ma kako samo blizu izgleda! Još dva dana.

Namćorasti kolega na tribinama smrknuto komentira: „Vi ste sad svi uzbuđeni jer vam je prvi put. Ali iskreno, vidićete: ovaj maraton je obična pizdarija. Ništa. Glupost.“ Gledam ga kao dijete kojemu su u zadnji tren uskratili lizalicu.

Padaju posljednji dogovori i savjeti. Pričekaj da prvi odu, tu minutu-dvije nećeš ništa izgubiti. Nađi svog barkajola i ravnaj se po njemu, on drži smjer.

Dva dana prije idem na masažu leđa (rođendanski poklon od muža, hvala). Ulazim u salon, šefica podiže pogled s nečijih stopala, odmjeri me od glave do pete i uputi mi jedno: „I vi ćete plivati maraton?“ „Ovaj… Hoću?“. Vjerojatno misli da mi fali jedno deset kila mišića i da nema šanse da stignem na cilj u komadu. Ali ako mogu djeca…

Tjednima prije Sunce žari, ogromna anticiklona vlada Europom, nigdje oblačka. Žao mi je zbog poljoprivrede, ali drago mi je zbog mene: more će biti toplo i neće biti trnaca od hladnoće u prstima. U jutro na dan maratona more kao staklo. Jessss! Uvjeti idealni.

Kolega-po-tempu Mišel i ja dolazimo u Preko onim u 6:20. Želimo na miru popiti kavu i sve laganini. Većina ekipe stiže onim u 7:35. Od 8 sati nadalje vrijeme ubrzava i za čas stojimo na rivi u kupaćim gaćicama/kostimu, s čip-narukvicom oko zapešća i ispisanim brojem na ramenu. Stvari smo predali svojim barkajolima.

„Plivači, u more!“, čuje se s megafona. Plivamo nekih 30-ak metara od rive i čekamo start. Oglasi se truba. Krećemo! Odjednom samo vidiš nečije noge, stopala, ruke, mjehuriće, bijelu pjenu oko sebe. Mislili smo kolega i ja da ćemo se pratiti, biti tu negdje, ali gubimo se iz vidokruga i uskoro ostajem sama. Prije nego što je dno nestalo, vidim nekoliko lostura. Jesu li žive? Trebalo bi provjeriti… Čekaj, što, a gdje je dno? Gdje je crnilo kojeg sam se pribojavala?

Nema ga. Nema ničeg crnog. Vidiš 3-4 metra ispod sebe, more je plavozeleno, Sunčeve zrake prodiru kroz njega, trepere, plešu. Lijepo je i nimalo zastrašujuće. Čak smirujuće.

Prolazim prvu žutu bovu, prvih 500 metara, a ima ih osam. Okrećem očima: još tako puno! Misao zabljesne u glavi „a mogla sam lipo stati doma“, ali brzo je ušutkana: „Šuti! Ovo je veliko i ovo jako želiš i sretna si što si ovdje.“

Rođak u barci me brzo uočio. Ide mi zdesna. Pokušavam uloviti ritam rukama, ali svako malo podižem glavu: di je sljedeća bova? Zaklanjanju ih brodovi i valovi. Struja me baca ulijevo, ispravljam se. Idem li cik-cak? Di je Leonarda? Di su Jagoda, Sanja, Suana, Mišel? Na kraju svatko sam hvata svoju beštiju za rogove, ali prolazimo kroz isto iskustvo koje će nas povezivati zauvijek.

Rođak viče: „Još dvi bove! Još jedna bova!“ Dobro da je vikao, jer sam nakon treće zaboravila brojati.

Brodovi čine špalir kroz koji plivamo. Osjećaš se sigurno, zbrinuto. Nema mjesta strahu ni tjeskobi. (Ovo je za sve one tjeskobne.)

Sat pokazuje da sam blizu cilja. Vidim narančaste baklje, čujem ljude kako bodre plivače. Ispred mene je kolegica s plivanja, gledam kuda će, jer ja ne razabirem gdje je točno cilj. Vidim da ide prema crnoj tabli, lupim i ja tablu i to je to! Sutkinja mi dovikuje vrijeme: sat i 43! ne vjerujem, što? To je 10 minuta brže nego što sam mislila! Pa ovo je vrh.

Na obali doček mojih najdražih, svi sretni i ponosni! Hvala im što su odvojili vrijeme na tom zvizdanu biti ondje zbog mene.

Poslije se pokazalo da mi je treće mjesto na postolju za rekreativne plivačice u mojoj kategoriji 40 – 49 godina (nas deset) izmaklo za 10 sekundi. Ali medalja bi bila totalno nerealna nakon svega! Čestitke svima koji su plivali, a pogotovo oni kojima je bilo prvi put.

Hoću li i dogodine? Ne znam! Bilo je ovo burno ljeto i sretna sam što sam si za 47. rođendan poklonila preplivani maraton. Moje „jednog dana“ bilo je jučer.