U neko normalnije doba ponosni dobitnici najprestižnije filmske nagrade sad bi već samodopadno laštili svoje pozlaćene kipiće, no COVID noćna mora je umjesto toga skrojila novi raspored te je tek ovaj ponedjeljak dozvolila Akademiji da javno obznani kandidate za nadolazećeg Oskara.

Kako to običaj već nalaže, iznenađenja su ponovno bila u fokusu samih nominacija, no tome je naravno kumovala i trenutačno teška paraliza američke kinematografije, odnosno, kino distribucije zbog čega su brojne studijske uzdanice prolongirane za neka skora, nadajmo se sigurnija i bolja vremena.

Unatoč ovakvoj, po glasače Akademije nezahvalnoj situaciji, u konačnici se tu našlo određenih, uistinu izvanrednih naslova koji su zasluženo prepoznati, a osobno me jako veseli što se među njima našla i potresna ratna drama iz susjedne BiH, ''Quo vadis, Aida?'', sad već renomirane redateljice Jasmile Žbanić.

Radnja filma nas vraća u srpanj 1995. gdje pratimo UN-ovu prevoditeljicu Aidu (J. Đuričić) koja sa strepnjom prenosi apele gradonačelnika Srebrenice nizozemskom zapovjedniku UN-ova kontingenta, pukovniku Karremansu (J. Heldenbergh) o nadolazećoj srpskoj invaziji te traži zaštitu međunarodne zajednice.

Ovaj ga pak uvjerava kako nema razloga za strah i kako će UN zaštititi civile, a ako se Srbi ne budu držali dogovorenog primirja, uputit će im ultimatum u kojem prijeti zračnim napadima na njihove snage. Naravno, ne prođe suviše vremena i srpska vojska krene u ofenzivu te civilima ne preostane ništa drugo nego da se upute prema UN-ovoj bazi lociranoj daleko od grada.  

Quo vadis, Aida? (2020)

Redatelj: Jasmila Žbanić

Uloge: Jasna Đuričić, Izudin Bajrović, Boris Isaković, Johan Heldenbergh, Raymond Thiry, Boris Ler, Dino Bajrović, Emir Hadžihafizbegović…

Trajanje: 102 min.

Žanr: Drama, ratni

S obzirom na to da su se tamo uputili deseci tisuća ljudi, a kapacitet same baze je daleko manji, Aida u cijelom tom kaosu pokušava pronaći svoju obitelj sve kako bi saznala da joj je tek jedan od sinova uspio ući dok su joj suprug (I.Bajrović) i drugi sin ostali izvan žice.

Unatoč svim naporima da supruga i sina smjesti u sigurnost baze, pukovnik i njegovi podređeni odbijaju njezine zamolbe s obrazloženjem kako bi to bilo nepošteno prema ostalima za koje nema mjesta.

Kad zapovjednik srpske vojske, general Ratko Mladić (B. Isaković) zatraži pregovore s UN-om i predstavnicima grada Srebrenice, Aida za jednog od predstavnika predloži svojeg supruga sve kako bi njega i sina na taj način ipak uvela u sigurne granice baze. Pregovori prođu uz pusta Mladićeva obećanja, ali uskoro na vidjelo dođu njihovi pravi planovi…  

Ne znam hoće li poratne generacije ova priča pogoditi u jednakoj mjeri koliko i nas, nešto starije gledatelje, svjedoke kojekakvih ratnih užasa koji su nam uvelike definirali živote, no znam da mi se već s prvim kadrovima u grlo uvukla knedla koja je do odjavne špice bila sve veća i izazivala mi sve veću nelagodu.

Nesigurnost, ranjivost, neizvjesnost i neopisivi strah, samo su neki od osjećaja koji su preplavili našu heroinu Aidu, njezine članove obitelji i sumještane dočim su shvatili kako se UN samo razmahuje ispraznim obećanjima dok srpska vojska neumoljiva juriša na svojem putu odmazde.  

Po dolasku u UN-ovu bazu, Aida se jako brzo uvjerila kako je tamo umjesto sigurnosti i zaštite dočekao kaos kojeg odgovorni ne znaju ili ne žele riješiti na način kakav se očekuje od njih. Suočena s tom zastrašujućom istinom, Aida poput neke pčele radilice neumorno i panično trčkara bazom kako bi pronašla načine s kojima će svoje najmilije uspjeti spasiti o okrutne sudbine, no ishod cijele priče nažalost je već ispisan u udžbenicima moderne povijesti.  

Jasmila nam ovu tragičnu, nezaboravnu i napose potresnu priču servira direktno, jednostavno i snažno. A premda svi već znamo u kojem smjeru će se stvari odvijati, nekako fantaziramo, želimo vjerovati da će poput Tarantina iskriviti povijest i ispisati neki novi, ljepši kraj.

Naravno, niti je ovo Tarantinov film niti treba bježati od istine, već naprotiv, ovo je priča koju trebaju pogledati sve generacije. Priča koja se ne smije zaboraviti niti ponoviti premda se pravi načini za zajednički suživot i budućnost i dalje bezuspješno traže. Sad, 25 i kusur godina nakon nemilih događaja viđenih u filmu, BiH je i dalje ničija zemlja na trodiobi vlasti.  

Zajednice triju naroda su i dalje duboko podijeljene čemu najviše kumuju beskrupulozni političari ili u nedostatku boljih riječi, nova struktura ratnih huškača i profitera. Danas se žitelji te vječno ranjene države bore protiv novog, ovaj put nevidljivog, u uvodu spomenutog zajedničkog globalnog neprijatelja, no Europska zajednica je ponovno slijepa.

Za vrijeme rata su povlačili krive poteze i prikazali jasni nemar, a mogli su spasiti tisuće. Sad kad je potrebno ponovno intervenirati s toliko potrebnim, obećanim cjepivom, oni iznova zabijaju glavu u pijesak i prepuštaju taj napaćen narod novim mukama i nemilosti okrutnog virusa. Volio bih da se povijest ne ponovi, no činjenica jest da se neke stvari i dalje ne mijenjaju. 

Oprostite mi što sam malo odlutao od teme, ali istinu valja ponoviti više puta. No, vratimo se mi ipak samom filmu. Bez krvavog prikaza nasilja, lišen patetike ili iskrivljene ideologije, autorica filma nam na jedan, polu dokumentaristički način servira čistu lekciju iz povijesti u kojoj se dobro poznaje razlika između nevinih žrtava i agresora.

U fokusu tog 'sumraka civilizacije' nalazi se izuzetno sposobna i odlučna žena (fantastična Jasna Đuričić) koja uz izniman napor i onaj majčinski, zaštitnički instinkt pokušava racionalnim odlukama spasiti najmilije. Mi se pak kao gledatelji nalazimo u nezahvalnoj ulozi promatrača koji nemoćno svjedoče krvavom ishodu, a da bi taj dojam bio tim i snažniji, redateljica se pobrinula kroz apsolutno svaki mogući detalj.  

Od briljantne režije, kamere (Christine A. Maier), glazbe (Antoni Lazarkiewicz) i odlične glumačke ekipe (uz spomenutu Jasnu Đuričić valja posebno istaknuti i Emira Hadžihafizbegovića u malenoj, ali zastrašujuće uvjerljivoj ulozi nemilosrdnog srpskog vojnika Joke), pa sve do scenografije, kostimografije i vojske uvjerljivih statista, gledanje ovog izuzetnog filma jedno je posebno teško emotivno putovanje kojem se pravi kraj i dalje ne nadzire.

Po posljednjim informacijama, u tijeku su pregovori da se film uskoro dovede i u naša kina, a do tad ga možete pogledati na webu uz plaćanje. Bravo Jasmila i sretno na Oskarima!

OCJENA: 5/5